Moram ti nešto reći, ali… obećaj da nikome nećeš reći!
piše: Jasna Župan
Od kada znam za sebe tako većinom kreću razgovori između mene i mojih ‘prijateljica’. Često sam se pitala, što da ja ‘čuvam’ nešto što ni same ne znaju čuvati, nešto što se zove ‘tajna’! Naime, ako ja ne znam čuvati nešto što je meni važno, kako da vjerujem da će to isto čuvati netko drugi. No, one su sve meni vjerovale… iz, ponosno mogu reći, opravdanih razloga jer iz mene nikada nije niti jedna izašla.
Tako sam s godinama postala ‘skladište’ velikog broja tajni što ujedno nije značilo i veliki broj prijateljica. Znati nečiju tajnu, ne znači da ste nečiji najbolji prijatelj dapače, vrijeme pokaže da najveće tajne najmanje znaju ‘najbolje’ prijateljice.
Naime, ‘tajna’ najčešće uključuje onaj dio našeg karaktera ili postupka kojim se baš ne ponosimo ili ga nikako ne bismo htjeli priznati svojoj prijateljici iz straha ne bili ona izgubila lijepo mišljenje o nama i samim time se narušilo naše prijateljstvo.
Da se ne lažemo, nekada sam i sama vjerovala u povjeravanja najboljim prijateljicama. Smatrala sam da je upravo dijeljenje tajni, točnije najosobnijih ‘istina’ upravo pečat nekakvog ‘najprijateljstva’ i nešto što će nas vezivati za cijeli život.
No, život me upravo naučio suprotno! Netko tko zna našu tajnu ili mi njegovu postane netko s kim moramo, i kada to više ne želimo, nastaviti biti dobri iz straha da tu našu tajnu ne otkrije iz inata ili nas ne ucijeni da će ju otkriti ako se više ne budemo ‘družili’… ili riskiramo ‘prekinut’ pa nastavimo živjeti pod teretom naše tajne.
Kao što rekoh …tajna je jedina istina o nama… ta tko još taj nečiju laž, tko još nekome laže i moli ga da ga ne priča o tome?!
Zato o njoj biramo kome ćemo se povjeriti dok smo mlađi a nikome ne pričamo kada smo stariji …jer, nema toga tko ju osim nas može bolje sačuvati!
No, mnoge ‘žulja’ njihova tajna pa eto, za to imaju mene ili takve slične meni koji o svima znaju sve a o sebi …šute.
Naučivši zadržati svoje tajne, sačuvala sam i svoja prijateljstva!
Nedavno sam razmišljala, ima li uopće poveznica između takvih… ‘običnih’ tajni sa tim da me je život odabrao da mi povjeri svoje tajne…
Ako ima …trebam li o njima šutjeti ili ih svako treba zaslužiti da mu im on povjeri?! Iz kojeg razloga sam ih ja dobila na povjerenje ?
Neki dan mi je došao na pamet ‘Potjeh’… to je onaj ‘lik’ iz lektire pod nazivom ‘Kako je Potjeh tražio istinu’.
Mislim si, ja i Potjeh! Od kud mi on, nit se sjećam o čemu se radi niti da sam ga uopće čitala. To me potaklo da ga ‘uguglam’ i pročitam…
Hm… oduvijek smatram da se sve dešava sa određenim razlogom tako je očito i mene pronašao Potjeh …ili sam ja tražila njega, ne znam …uglavnom …oboje smo tražili istinu pa je valjda zato i istina tražila nas.
On, Potjeh, mi je došao kao odgovor i olakšanje na određene odluke koje sam donijela za koje sam se bojala da ih nisam trebala donijeti.
Njemu je povjereno nešto što je zaboravio a djedu nije htio lagati što mu je rečeno i odlučio se teška srca odvojiti od njega i otići tražiti istinu koje se nije mogao dosjetiti. Za to vrijeme potrage, patio je i djed za njim i on za djedom!
Na kraju je saznao da je istina bila u tome da ostane uz djeda dok mu ljubav ne vrati i da ga ne ostavlja dok on njega ne ostavi, no tad je već bilo kasno…
No da ne duljim, ovaj dio je zapravo poanta moje priče :
-Mislio sam, da si ti najmudriji od braće, a eto ti baš i jesi najluđi. Kiniš se i mučiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo, da se povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine i bez mudrosti!
Sve ovo godine, uz sve nedaće života koje su me snašle, ‘rasturile’ da bi me potom ojačale, uz tisuće pitanja ‘zašto baš ja’, dobivala odgovore ‘a zašto ti ne?!’…shvatih… sve sam morala proći da bih znala ovo što sada znam…
Jedna od istina je da svatko svoju muku proći mora da bi iz nje učio… da mu moja kao primjer za pouku dovoljna nije.
Da mi ne vrijedi istina o nekome kada on bira živjeti u laži… pa mu uz sve savjete pomoći nema…
Što mi je vrijedila potraga za istinom… kada se svašta istinom zove…
Odlučih odustati od svojih snova od kojih na javi koristi ne imadoh… Jedina istina je da sam trenutno potrebnija svojoj obitelji da ne završimo kao Potjeh i njegov djed… u potrazi jednog da ne izgubim drugo…
I na kraju, moram vam nešto reći ali da ostane među nama:
doista znam tajnu života 😉