NEKI NOVI KLINCI

Napisao: Emil Cipar
Svaka priča ima neki svoj početak. Trebala bi to imati i ova, ali ja nemam pojma kako ju početi.

I kada!!!

Moram to staviti na papir, već danima, tjednima, mjesecima…

Drugima savjetujem u sličnim situacijama …počni od početka, pa zašto bih i ja bio iznimka. Dakle …idemo redom i vratimo se nakratko u davnu 1956 godinu:

Slobodnica …selo u Slavoniji …ljeto. Prije par mjeseci doselismo tu iz Bosne. Imao sam tada osam godina i bio jako usamljen.

U Slobodnici nisam poznavao nikoga. Sve moje društvo …moj svijet, ostavio sam u Drenovi pod Ljubićem u Bosni.

Pored Slobodnice prolazi važan europski put. Kroz Jugoslaviju je nosio ambiciozni naziv Autoput bratstva-jedinstva.

Uz taj važan put kupili smo njivu. Malu njivu koju se nije isplatilo orati konjima, jer se često moralo okretati.

Moja majka je tu njivu prekopala motikom. Mala njiva za oranje konjima, ali prevelika za obradu rukama.

Ali moralo se! Majka je danima radila na njoj, a ja sam joj pravio društvo, jer prijatelja za igru nisam imao.

Rekoh već …njiva je bila tik uz „autoput“ i ja sam promatrao auta koji su vozili po njemu.

Oko nenaviklo na ravnicu, na putove, na automobile… Ne možeš se nagledati.

Po ljetnoj vrućini činilo se kao da autoput završava u titravom zraku negdje u daljini.

Pitao sam se kuda voze, koliko je velik svijet… U daljini se uz autoput vidjela neka šuma i auta su nestajala u njoj.

Pitao sam se ima li svijeta i izvan te šume i činilo mi se kao da odgovor neću nikada doznati.

Toliko za uvod… Nadam se kako nisam bio dosadan.

Život je polako prolazio, nove spoznaje su dolazile u njega. Od nekog vremena saznao sam da ima svijeta iza velike šume.

I još jednu zanimljivost doznah …što imaš više životnog iskustva to je svijet veći, zanimljiviji, raznolikiji…

I putovah puno po tom svijetu, upoznah puno ljudi, puno gradova, puno država…

I tako dođoh do danas.

A danas je početak prosinca 2012. Godine.

Prošlo je više od pola stoljeća od kada je osmogodišnji dječak pitao …ima li svijeta iza velike šume.

Male njive pored autoputa u Slobodnici više nema. Autoput je proširen i mala njivu je pokrio asfalt nove trake. Sada je to moderna prometnica koja povezuje gradove velikog svijeta.

I ja nisam uz njivu. Majka je umrla. Veliki mali svijet je ostao.

Ja sam negdje u njemu …točnije u Osijeku. Napadao snijeg, zatrpao ceste i putove. Nisam usamljen iako smo zatočeni u snijegu. Svijet mi je tu na dohvat ruke.

E baš sam zakomplicirao. Što ćeš kada sam vezan u stanu, ceste zatrpane …vremena za razmišljanje na pretek.

I dobro je to! Prilika upitati se, razmisliti …gdje moje mjesto, koji je moj dio svijeta?

Rekoh „zarobljen“ sam u Osijeku. Vezan obvezama, nevremenom, godinama života. Kretanje ograničeno, ali ipak putujem …putujem po cijelom svijetu, osjećam miris i atmosferu udaljenih gradova i žao mi je što je dječačić pored autoputa rođen u krivom mjestu u krivo vrijeme.

Putovati tada …bilo je jako ograničeno. Trebalo je puno toga što dječak nije imao. On je imao samo želju …veliku želju.

Danas mladi trebaju za putovanja imati samo želju i već putuju svijetom. Dobro …potrebno je još par sitnica, ali o njima ću kasnije.

Oduševljava me današnja mladež. Ona mladež koja je slobodno odgojena i koju roditelji i društvo nisu uspjeli vezati u učahurene kolotečine.

Dokaz toj tvrdnji je naša Snježana, ili snjezy kako se sama iz pragmatičnih razloga nazvala. Moderna je to cura, fakultetski obrazovana, govori par jezika.

Imala je Snjezy i posao. Trebala se još udati, roditi djecu i bila bi uzoran primjer stereotipne Hrvatice.

Ali Snjezy je osjetila zov daljine i sve svoje stečeno znanje podredila planu …biciklom proputovati svijet i upoznati ga.

Nije ona dijete bogatih roditelja koji joj to mogu omogućiti. Nije ona Paris Hilton, pa da ni sama ne zna koja materijalna bogatstva posjeduje.

Ništa od toga, ali materijalno bogatstvo niti nije ono čemu Snježana teži. Ona je bogata duhom i idejama.

Da ne duljim. Dok ovo pišem, Snježana je proputovala već pola svijeta. Sa par dolara, ili eura u džepu. Upoznala je bezbroj zanimljivih ljudi, gradova, planina, sela, mora, rijeka…

Ona i njen pas Onny. I njen bic i njen šator i njen švicarski džepni nožić…

Kada sam bio mali učili su me poštivati starije. Nikada nisam shvatio zašto. Koja je starost zasluga. Rodiš se, živiš, malo pripaziš na sebe i već si ostario. Što je tu vrijedno nekog poštivanja.

Po tom pravilu ja bih sada trebao biti poštivan od mlađih, jer sam nakupio potrebni staž u godinama. Ne marim ja za to i ne želim da me netko poštuje zbog mojih 64 godine, koje su došle same po sebi.

Ali zato ja …skidam kapu i klanjam se mladima koji nam pokazuju kako se treba živjeti. Samo na stranicama „Hrvatskog glasa Berlin“ ima ih nekoliko, na čega smo posebno ponosni.

I eto …učiti od njih, ugledati se na njihove primjere, iako je možda već kasno. U svakom slučaju ja se veselim, čak i u „zatočeništvu“ u Osijeku, kada čitam dnevnik naše Snježane.

Prije toga učio sam od Dee, Antonije, Ane… Veliku radost pričinjavaju mi Sandrini, Danijelovi i Mirelini pogledi na svijet oko sebe. O mladima iz Zbora mladih HKM Berlin ne treba ni govoriti. Svaki njihov nastup u Berlinu pratim sa posebnim oduševljenjem.

Starci moje generacije uspjeli su sjebati ovaj svijet i na njihovo djelo ne možeš biti ponosan. Uspjeli su svakoga dana praviti neoprostive greške bilo na globalnom, bilo na nacionalnom području.

Trebalo bi imati muda i prepustiti svijet mladima. Njima će on ionako pripasti jednoga dana, ali do tada će mladi biti ukroćeni, dresirani, prilagođeni… Bojim se da će postati preslika svojih roditelja.

Zato mladi ne slušajte nas starije. Stariji jesmo, ali nismo pametniji ni mudriji. Živite svoj život na vaš …neiskvaren i jednostavan način.

Znam kako će ovo naići na nerazumijevanje nekih naših čitatelja i komentatora. Svejedno to se moralo reći, jer i kod nas se često pojavljuju ljudi moje generacije koji vrlo rado podižu moralni kažiprst i dijele savjete kada ih nitko nije ni pitao za njih.

Molim ih da se kane toga. Mladi znaju živjeti i bez nas, a ako im savjet bude potreban upitat će za njega.

A vi mladi ne obzirite se nas. Živite svoj život, uklonite granice koje smo mi stariji napravili, jer smo se bojali susreta sa drugim kulturama, drugim narodima…

Pokažite i nama kako se živi, pokažite nam što smo sve propustili u životu slušajući starije!

PS: O putovanju biciklom oko svijeta Snježane Frketić možete čitati …ovdje.