MAKOVI

Branka Kandić Splavski
Volim one poljske makove.

Volim ih jer su to cvjetovi koji su pobjegli i vrtu i vazi, i buketu i vrtlaru.

U svojim opnokrilim laticama procjeđuju grimiz kroz zrake sunca i žare se pokapani po zelenim i žutim plohama, sve drhtureći na tim svojim krhkim, dlakastim stapkama.

Kao da i nisu cvjetovi, kao da su, evo, sletjeli ili će netom uzletjeti jata radosnih leptira, zapela u žita i trave.

Kad su makovi tu, znam da je najljepši dio ljeta. Onaj sočni, zlatni, pun sjemenja što zri, pun modroga neba koje kao da se širi, pun ptica i ptića, upornih zrikavaca i toplih kiša te prepun vjere da je sve dobro i da će sve biti dobro.

Makovi su poput crvenih uskličnika nad tim bujanjima života. Uskličnika koji naglašavaju svaki današnji dan i ne brinu se što i ljeto ima kraj, što sve ima kraj.

Često se sjetim tih poljskih makova kada je magla, zima, kiša, mraz, kada je sve ono što oni nisu i u čemu ne mogu biti.

Sjetim se kako su živjeli vedro, lako, jednostavno, bezbrižno i slobodno, uživajući u tom svom malom cvjetnom trajanju.

Šara koju bi na nebu upisale njihove žarke latice njihanjem vjetra, možda je baš to onaj crtež kojim bi se potpisala sreća?

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
1 Comment
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments