Branka Kandić Splavski
Volim one poljske makove.
Volim ih jer su to cvjetovi koji su pobjegli i vrtu i vazi, i buketu i vrtlaru.
U svojim opnokrilim laticama procjeđuju grimiz kroz zrake sunca i žare se pokapani po zelenim i žutim plohama, sve drhtureći na tim svojim krhkim, dlakastim stapkama.
Kao da i nisu cvjetovi, kao da su, evo, sletjeli ili će netom uzletjeti jata radosnih leptira, zapela u žita i trave.
Kad su makovi tu, znam da je najljepši dio ljeta. Onaj sočni, zlatni, pun sjemenja što zri, pun modroga neba koje kao da se širi, pun ptica i ptića, upornih zrikavaca i toplih kiša te prepun vjere da je sve dobro i da će sve biti dobro.
Makovi su poput crvenih uskličnika nad tim bujanjima života. Uskličnika koji naglašavaju svaki današnji dan i ne brinu se što i ljeto ima kraj, što sve ima kraj.
Često se sjetim tih poljskih makova kada je magla, zima, kiša, mraz, kada je sve ono što oni nisu i u čemu ne mogu biti.
Sjetim se kako su živjeli vedro, lako, jednostavno, bezbrižno i slobodno, uživajući u tom svom malom cvjetnom trajanju.
Šara koju bi na nebu upisale njihove žarke latice njihanjem vjetra, možda je baš to onaj crtež kojim bi se potpisala sreća?
Ovo je stvarno emotivno i stvarno mi se sviđa!(I ja volim makove.)