APOKALIPSA U HRVATA

piše: Sandra Marelja Muić
Vidim da smo dobili božićnu čestitku prije početka blagdana. Objavili rezultate popisa stanovništva, a ono umjesto cifre, dobili svakakva obilježja kao nacija …te smo sve stariji, te nas sve manje ima,  te sve manje radimo, te sve manje u Boga vjerujemo.
Uf, ovo zadnje je gadno, mi bili uvjereni da smo tu šampioni, da sjedimo odmah ispod Gospina aureola i grijemo se pod njim  dok se ona zauzima za nas jer smo tako vrijedni i jer toliko djece rađamo.

Ništa od toga, čak se i ovdašnji dužebrižnici nisu previše oglasili, okupiralo ih kako će jadni prosvjetari još jadnijoj dječici objašnjavati anatomiju i kako će ova gdje šta connectati ukoliko se nađu u situaciju i gđe će stisnuti enter. Da nije toga, sigurno bi oni bili zagrmili na hrvatistanske ošišane ovčice, inače su oni glasni kad treba, baš smo navikli da pište zbog degutantnog stanja u zemlji.

Da stvar bude još gora, evo nam ovi iz ostatka svijeta, dakle civilizacije, dali obavijest da nam je kreditni rejting na razini “smeće, odnosno cijela država samim time.  Uskomešali se vladajući, premijer se idućeg dana odmah začešljao na suprotnu stranu, ne znaju bi li mucali u mikrofon ili šta bi sada. Eto, Lijepa Naša Puna Grebaša nije se uspjela ugurati niti među razvrstanu ambalažu, nego u onaj truli organski otpad. Podvuci crtu, ne valjamo ništa. Ali, imamo zato najčišće more na svijetu, je li  da? Tamo možemo onda svo to silno smeće iskipati …i ne bi nam svo ni stalo tamo jer nam je jednostavno sve u toj kategoriji.

Socijala je preplavila državu, iza svakog drugog prozora vrišti nečiji očaj u tišini, ostavljen bez ikakve pomoći i  potpore jer ga u sustavu jednostavno nema. A zašto nema? Jer nema ni sustava! Djeci s posebnim potrebama režu se asistenti i logopedi, ljudi treće dobi koji žive sami prepušteni vlastitom neopisivom očaju besparice.

Nikad toliko javnih apela za pomoć u tisku kao ove godine i to slučaja od kojih se ledi krv u žilama.  U isto vrijeme se dovršavaju nekakve nove fontane u glavnom gradu, pa ne možeš vjerovati da će nekome tko se cijeli tjedan šverca u tramvaju jer nema za kartu, pogled na fontanu koju treba održavati i koja zahtijeva sredstva, olakšati svakodnevnicu, tu se Bandeleon, hoću reći zagrebački Napoleon, nešto previše zanio. Ne treba ti puno estetike da odeš na biro po pečat.

No, to je još i relativno daleko od onog pravo smeća iz kojeg se širi toksični smrad po cijelom Hrvatistanu, koje je zgazilo onu svijetlu ideju za koju se ginulo po terenu prije nekoliko godina, a sada ti koji su koračali uglavnom vegetiraju radi kilometara prijeđenih  u vojničkim čizmama.  Smeća gdje god za kvaku uhvatiš ….i Wally bi kapitulirao na ovim našim prostorima.

Ratni  profiteri koji svaki put iznova srastaju sa svakom novom stranačkom i vladajućom garniturom te kupuju tvornicu po tvornicu, direktori nepismenjaci koji od danas do sutra režu plaće da ne bi prodali što iz svoje kolekcije nekretnina ili pokretnina i namirili nesretnike koji su im 24h na raspolaganju, načelnici policije koji vode vlastiti moulin rouge nakon što se dogovore sa svodnicima i zataškavaju prometne tragedije koje su izazvali tajkunski sinovi, bahatljivci izišli iz jazavčevih rupa koji su etablirali kulturu neplaćanja svih usluga i svega odrađenoga, a koje još nitko nije dohvatio po ćelenki…

Smrad nesnosni, ne mogu ga ni sav cimet i vanilija blagdanskih kolača sanirati. U biti, nema ni sanacija, ni sustava za reciklažu koji bi ovdje pomogao, samo jedna velika metla da smete sve u crnu rupetinu.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
1 Comment
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Ivek Milčec
Ivek Milčec
11 years ago

Točno tak,draga kolegice Sandra…od svakidašnje jadikovke završili smo u “smeću”jer smo se prečesto divili “velikim Hrvatinama s obveznom desnicom na srcu”što su oni znali itekako dobro unovčiti držeći se one;da su obadvije ruke podjednako vrijedne,jasno,tko ih zna iskoristiti…