Ovu zanimljivu pustolovinu Onnija i Snjezy prenosimo sa prijateljskog portala MOJA PUTOVANJA
Piše: Snježana Frketić
Romain mi je toliko toga napričao o Bretagni da sam s nestrpljenjem čekala dolazak u Nantes kako bih osjetila barem dio te posebne kulture. Iako mi je prvotni plan bio da probicikliram cijelu Bretagne, tokom puta sam donijela tešku odluku kako za tako nešto ovaj put nemam vremena. Ali barem imam dobar razlog vratiti se ponovno u Francusku.
Kad mi je Christophe, Gillesov cimer, otvorio vrata, čudim se da nije pao u nesvijest …nakon hladnog jutra, vrućeg dana, znoja i pljuska i opet znoja, stvarno nisam bila u najboljem izdanju. Rekla bih čak i u gorem od najgoreg.
Iako sam tokom ovog puta postala neosjetljiva na svoj (loš) fizički izgled, ipak, kad dolazim kod hostova bude mi neugodno, jer, jelte, uvijek nekako težim ostaviti dobar prvi dojam 🙂
Dok smo spremali bicikl u unutrašnje dvorište zgrade i uzimali stvari, došao je i Gilles sa još dvoje prijatelja …Lomigom i Mathilde.
Izašli smo van na večeru, na famozne crepes. Bile su mmmmmljacastične!
I ekipa za stolom mi se jako svidjela. Gilles je brbljava i vesela američko-francuska kombinacija sa odličnim smislom za humor, Christophe je djelovao zbunjeno i samim time simpatično, Lomig i Mathilde su bili opušteni i friendly 🙂
Po povratku u stan, mladi par iz Pariza se povukao spavati, a prije toga smo razmijenili kontakte kako bih im se mogla javiti kad dođem u Pariz. Gilles, Kiki i ja smo odlučili gledati Ice Age 3 (čitaj: oni su odlučili, a ja sam morala pristati jer smo gledali u dnevnoj sobi u kojoj sam ja spavala 🙂 ).
Ujutro su Lomig i Mathilde otišli za Pariz. Jadni Kiki, koji je cijelu noć prespavao na podu u hodniku jer nije mogao podnijeti Gillesovo hrkanje, se premjestio u njihov krevet.
Oko podneva idemo u razgledavanje grada, na ručak (napokon dobra pizza u Francuskoj i to još calzone!), tražimo knjižaru sa knjigama na engleskom…A najbolja stvar je bila navečer – odlazak u kino na novog Batmana! 🙂
Drugi dan sam bila lijena otići i napustiti Nantes, ali ipak, osjećala sam zov rijeke Loire. UNESCOv odbor je dolinu Loire opisao kao “izniman kulturni krajolik velike ljepote, koji se sastoji od povijesnih gradova i sela, velikih arhitektonskih spomenika (Châteauxa) i zemljišta koji su kultivirani i oblikovani stoljetnom interakcijom između lokalnog stanovništva i njihovog fizičkog okoliša, jedinstvenog rijeci Loire.”
Kad su francuski kraljevi (najprije Franjo I.) započeli gradnju svojih velikih dvoraca u dolini Loire, plemstvo je, ne želeći biti daleko od sjedišta moći, slijedilo primjer. Dvoraca ima više od tri stotine.
Prvi dan nismo prešli puno jer smo krenuli oko 13h. Staza je lijepa, dobro označena i može se voziti sa pola mozga, samo treba slijediti male zelene strelice i oznake.
Predvečer stižemo u St. Florent le Vieil i kad sam ugledala prekrasno odmorište sa pokošenom zelenom travom, drvenim klupama i stolovima, tik uz rijeku, znala sam da je to mjesto mog prenoćišta.
Nije mi se dao dizati šator, ali nije mi se dalo niti spavati na zemlji zbog jutarnje rose. Pa sam prespavala na stolu. Svejedno sam se probudila mokra od rose. Mozak 🙂
Taj dan je bio ubitačan. Sunce je pržilo, ja sam odlučila ući u grad Angers, što se pokazalo kao velika greška jer sam izgubila jako puno vremena u prometu pokušavajući izaći iz njega.
U vrijeme kad bi inače stali negdje u hlad na ručak i odmor, nismo mogli stati jer nije bilo hlada. Oko nas su bila smo polja, ravna, bez jednog jedinog drva koje bi dalo kakvu takvu zaštitu. Taj dan je bio pun nervoze s moje strane i pun neposluha s Onnijeve strane, što je stvaralo dodatnu nervozu kod mene, a rezultiralo je vikanjem na Onnija koji bi se onda još više inatio 🙂
Ipak, uspjeli smo naći malo hlada uz cestu, odmoriti se, pojesti i pomiriti se, te smo u tom skladnom raspoloženju nastavili dalje, do Saumura gdje sam opet digla šator uz rijeku. Prije večere smo se kupali i uživali u prekrasnom zalasku sunca.
S godinama postaje sve važnije da se neke stvari dijele. Neki trenuci, ako nisu podijeljeni, kao da su uzalud potrošeni. Ili kao da se nisu ni dogodili. Dok smo sjedili na rijeci i gledali u zalazak, zagrlila sam Onnija i rekla: Vidiš ovaj prekrasan zalazak, Onni? I možda je to već pomalo ludo, ali ipak, kad sam to tako izgovorila na glas, slika tog zalaska je ostala urezana u moje sjećanje. Vjerojatno zauvijek. Inače bi možda bila zaboravljena u sljedećoj sekundi.
Drugi dan sam htjela doći do Toursa, što nije djelovalo nemoguće u početku. No, već vrlo rano sam skrenula krivo. Događa se 🙂 U Saumuru se rijeka račvala na dva kraja, i kako nisam pazila, otišla sam uz krivi rukavac. Jedno 20km 🙂 Usput sam srela grupu biciklista, i neko vrijeme smo se konstantno izmjenjivali u vodstvu, malo oni preteku mene, malo ja njih. Prvo sam mislila da je u pitanju neki biciklistički klub, no onda sam počela sumnjati da se radi o nekoj policijskoj ili vojnoj postrojbi.
Uglavnom, u jednom malom selu smo se razdvojili. Oni su stali na ručak, a ja nastavila dalje, još uvijek misleći da idem u dobrom smjeru. Dok sam shvatila da sam definitivno u krivom smjeru i da se moram vratiti u to isto mjesto, prošlo je već par sati.
Tim više sam se iznenadila kad sam, izašavši na pravu cestu, ispred sebe opet vidjela njih 🙂 Zadnji me primijetio i mahnuo mi, a onda su odjurili. Nakon nekog vremena, uz cestu se pojavila vojarna i time sam potvrdila svoje sumnje da sam imala posla sa odredom vojnika. Svoj svoga uvijek prepozna, bilo kad i bilo gdje 🙂
Do Toursa nisam stigla, ali sam stigla do malenog mjesta Neman. Poznata slika, šator uz rijeku, kupanje, Onni trči po plićaku dok mu bacam kamenčiće, sreća svuda oko nas 🙂
Drugi dan stižem u Tours. Ali ostala sam samo jednu noć. Rijeka me je toliko opčinila, uvukla se u svaku poru, da sam htjela što prije natrag, u mir, u tišinu, u ljepotu, u prirodu, u samu sebe.
Nekad me ljudi pitaju što mi nije dosadno stalno samoj. I eto, nije. Obično se toliko zadubim u neka svoja razmišljanja da mi vrijeme proleti. Nisu to nikakva duboka ni važna razmišljanja. Ne zanimaju mene stvari poput što ima nakon smrti ili zašto smo tu di jesmo.
To ostavljam pametnijima od sebe. Ja razmišljam o jednostavnijim stvarima, prevrćem u glavi neka sjećanja, prošle događaje, one lijepe i one tužne, razmišljam da li sam koga povrijedila, a da nisam primijetila, da li se kome trebam ispričati za svoje nepromišljene postupke, razmišljam što sad rade moji prijatelji, razmišljam o njihovim problemima i da li im mogu kako pomoći, razmišljam o ljudima koje sretnem usput i što sam naučila od njih… I naravno maštam. Maštam, maštam, maštam. A di me mašta sve odvede ne mogu vam ni opisati 🙂
Od Toursa do Orleansa sam provela još dvije noći na rijeci. Sve u istom tonu. Čak sam ubrala i dva kukuruza koja sam si skuhala za večeru. Nakon Orleansa bih trebala cestom do Pariza i bilo mi je žao napustiti rijeku.
«Pomera u meni neke gene Dunava, pa ja tečem i kad stojim» kaže Đole, a izgleda da i ja imam neke gene Dunava u sebi. 🙂
Sve u svemu, Loire je bilo prekrasno iskustvo. Raznolikost bicikala i biciklista koje sam srela je bila nevjerojatna. Najstarija biciklistica koju sam vidjela je imala, bez pretjerivanja, oko 80 godina. I vozi ona na bicu, sa bisagama, bez pol muke. Što to ima u nama da se neki osjećamo mladima sa 80, a neki starima sa 40?
Najljepši grad mi je bio Amboise, iako sam samo prošla kroz njega, a najljepše i najuređenije malo mjesto Beauagency neposredno pred Orelansom.
U Orleansu mi je host bila Carine, jako draga cura. Prvu večer smo zajedno sa njenim prijateljima imali večeru u stanu, a drugu smo izašli van u grad. Ne znam kako smo došle do toga, ali tokom večeri smo počele na googleu tražiti slike francuskih i hrvatskih glumaca i komentirati koji nam je zgodan, a koji nije.
Nisam se uspjela sjetiti baš previše naših zgodnih glumaca 🙂 Ivan Herceg (koji je dobio visoku ocjenu), Robert Kurbaša, Goran Višnjić (koji ih nije osvojio …nije ni mene, samo da pripomenem, ali ipak je on naš najpoznatiji glumac, kaj ne? Uz Rade Šerbedžiju naravno!) i Sven Medvešek 🙂 Jel imamo još kojeg zgodnog glumca? 🙂
Carine inače radi u uredu za zaštitu rijeka (ili tako nešto) pa sam ju priupitala zašto nisam vidjela nikoga osim mene da se kupa u Loire.
Tri su razloga:
1. na nekim mjestima je živi pijesak – ok, ali ak plivam, nije da hodam po tlu?
2. jaka struja – eh sad, ok, priznajem da ima struje, ali opet ne jače od one u Gironne kad me je struja, čim sam ušla u rijeku, odnijela bar 20m.
3. zabranjeno je – hehe, da. Kad prevrtim film unatrag, radili smo i puno zabranjenije stvari. Vozili u krivom smjeru u jednosmjernoj ulici samo zato što je bilo bliže, vozili po brzoj cesti zabranjenjoj za bicikle samo zato što je bliže… Ma joj 🙂
Drugi dan odlazim put Pariza. Dobra vijest je da ne moram po cesti, već mogu slijediti Canal d’Orleans. Super! Nakon Loire gdje je bic staza uz nju bila asfaltirana i označena, ovo je bio doslovan povratak korijenima 🙂 Uska stazica, drnadam se po njoj, prikolica poskakuje i trese se. Svaki put si mislim kak će se raspasti, ali moj Doggy Ride odolijeva svemu 🙂
Nažalost, nema kupanja u ovom kanalu, malen je i pun žabokrečine. I to one prave, debele, zelene. Čak je i Onni imao krivu procjenu kad je mislio da je to čvrsto tlo, pa je pljusnuo ko veliki kad se svom snagom zaletio uloviti neke labude 🙂
A osim labuda, patkica i ptičica, nikog drugog nije ni bilo na kanalu. Samo mi. I tako tri dana. Onda se kanal spojio u Seine i staza je prestala, a ja sam morala preseliti na cestu i biciklirati po njoj. Srećom, bile su to male i ne toliko prometne ceste. One su me dovele do predgrađa Pariza, a od tamo ulazak u sam Pariz nije bio težak – u kolovozu grad je poluprazan.
Kod Lomiga i Mathilde sam stigla oko 15h, pa popodne odlazimo van grada, u Cergy, na piknik u park. Drugi dan je Onni ostao u stanu sa Mathilde, a Lomig i ja smo se zaputili u razgledavanje pariških katakombi. Da ne pišem opet isto, skopirat ću članak koji sam o njima napisala za Moja Putovanja.
«Biciklirajući prema Parizu, dolazeći mu u posjet po prvi puta, razmišljala sam što sve moram posjetiti i vidjeti. Eiffelov toranj, Louvre, Slavoluk pobjede, Champs-Elysees, Notre Dame, popis je bio dugačak.
A onda je moj host dodao na popis još jednu stvar – Pariške katakombe. Neslužbene. Zvuči dovoljno zabranjeno da iste sekunde pristanem na cjelodnevni izlet u mračnim, vlažnim, podzemnim tunelima.
Nakon što smo brzo uskočili u tunel kroz šaht nasred ulice, host je započeo priču o povijesti katakombi.
Pariške katakombe su nekadašnji podzemni kamenolomi iz 18. stoljeća. Pred kraj istog stoljeća u Parizu se javlja problem zbog prenatrpanih groblja – neodgovarajuće pohranjivanje mrtvih u crkvena dvorišta dovelo je do pojave raznih zaraznih bolesti. Zbog toga je odlučeno da se kosti diskretno premjeste u napuštene podzemne hodnike.
Danas je za javnost otvoren samo mali dio katakombi. Ostatak je strogo zabranjen i francuska policija redovito patrolira hodnicima u potrazi za prekršiteljima, koji, ukoliko budu ulovljeni, plaćaju novčanu kaznu.
No usprkos tome, neovlašteni dio katakombi je vrlo «živ». Provlačeći se hodnicima, na nekim dijelovima toliko uskim da smo morali puzati, a na nekim dijelovima prekrivenim dubokom vodom, svjedočila sam jednoj aktivnoj subkulturi koja se razvila 20 metara ispod površine Pariza, a ljudi koji tu dolaze se nazivaju katafilima.
Neki hodnici vode u proširenja koja su uređena u male sobe, sa kamenim klupama i stolovima i sa svijećama pometanim uokolo.
Jedna takva soba je uređena kao kino, sa naslikanim likovima iz filmova svuda naokolo. Tako se mogu prepoznati Charlie Chaplin, Batman i Jocker, Edvard Škaroruki, Prljavi Harry i mnogi drugi.
Druga soba je pretvorena u knjižnicu. Mogu se pronaći razne knjige, uzeti na čitanje, ostaviti vlastite. Iako je danas pomalo prazna jer je vlaga uništila mnoge knjige.
Moj host želi jednu prostoriju urediti u galeriju, gdje bi ljudi ostavljali svoje fotografije, uzeli si neke koje im se sviđaju i time galeriju konstantno održavali živom.
Na jednom prostranom dijelu, sastavljanom od više soba, napravljena je «Plaža», mjesto gdje se svaki vikend održavaju partyji i iako je impresivan, taj dio mi se najmanje svidio zbog smrada urina, cigareta i alkohola.
Katafili su često skloni i uređivanju katakombi klesanjem ili zidanjem, pa su na jednom mjestu izradili pravi mali dvorac.
Dvorac je ujedno bio i kraj mog razgledavanja, i priznajem, nakon cijelog dana pod zemljom, jedva sam čekala izaći van na sunce.
A kosti? Da, vidjela sam i njih. Stotine, tisuće kostiju su ležale na hrpi na podu, a nekoliko lubanja je bilo poslagano na kamenoj polici. Navodno su među njima i kosti nekolicine velikana Francuske revolucije. No, bez obzira radilo li se o velikanu ili o običnom malom čovjeku, vidjeti njihove kosti bačene i pomiješane, izložene da ih netko dira i uništava, izazvalo je u meni osjećaj tjeskobe i vječnog pitanja – što li se događa s nama kad sklopimo oči po posljednji put?»
Drugi dan je došlo na red razgledavanje nadzemnog Pariza. Uzela sam bic, prikolicu i Onnija u njoj i zapičila ulicama Pariza. Baš je bio gušt voziti. Obišli smo sve turističke atrakcije, dopustili ljudima da nas slikaju pred Eiffelovim tornjem (naravno Japanci 🙂 ) i vratili se doma napraviti večeru za moje domaćine. Dobra vijest je bila što se i Gilles iz Nantesa nalazio poslovno u Parizu pa je i on navratio na večeru. Još bolja vijest je bila što su tu večer dvije meni jako drage osobe postale par 🙂 Volite se i pazite se miceki moji <3
Sljedeći dan sam se oprostila od Lomiga i Mathilde i našla se u gradu sa Majom. Super curkom iz Hrvatske koja je došla poslovno u Pariz i ponudila mi smještaj kod sebe. Bilo je lijepo napokon pričati hrvatski, uživo, a ne samo preko chata ili mailova. Ipak, bilo je još smješnije kako bi i jedna i druga u nekom trenu umjesto hrvatskog počele pričati engleski 🙂
Sa Majom sam provela dva ugodna dana, uživajući u našim večernjim šetnjama i slušajući zanimljive podatke o pojedinim pariškim znamenitostima.
Nakon Pariza, pravac Lille. Dva dana sam kampirala, a treći dan se vjetar pojačao i bome me ubijao. Naleti vjetra su me nosili po cesti. Tražila sam spas u malim mjestima kroz koja bi prošla, skrivajući se iza kuća i zgrada. Ali ujedno je to bio i dvosjekli mač jer u trenu kad bih iza tog «skloništa» izašla opet na otvorenu cestu, vjetar bi me bacio sa strane, na travu. A ja i bic i Onni i stvari imamo bar 130kg!
Potpuno izmorena od vjetra već oko 15h prestajem biciklirati i tražim zaklon. Jedino što nalazim je neko izorano polje, omeđeno drvećem. Nije idealno, uopće, ali poslužit će. Tokom noći vjetar bijesni, pada kiša, ujutro guram bic kroz blato…
Krećem biciklirati do Arrasa, a tamo uzimam vlak do Lillea. Nadala sam se da će se vjetar smiriti preko noći, ali to se nije dogodilo, pa se vlak nametnuo sam od sebe. Striček mi nije naplatio kartu za bic i Onnija, a kad sam trebala prenijeti stvari i bic na peron, to su umjesto mene napravili spremačica i domar. Ostala sam bez riječi kako su uzeli stvari u svoje ruke i gurali moj težak bic po stepenicama, a spremačica je imala i cipele na petu 🙂
U Lille sam stigla već oko 14 sati i tamo me dočekao Marc sa svojim malim pesonjom Cortom. Otišli smo prošetati u park, sjeli na travu, pričali, popili pivo, pa se vratili na večeru koju je Marc pripremio. Drugi dan sam otišla razgledati grad, sjela u park, upoznala Libanonca, naučila više o Islamu.. Novi ljudi, nova kultura, novo znanje za mene.
I moja zadnja postaja u Francuskoj. Nakon skoro dva mjeseca izlazim iz zemlje koju s vremenom jednostavno moraš zavoljeti. Večere uz čašu vina, opušteni piknici u parku, dućani bez običnog tekućeg jogurta, ali sa tisuću vrsta sireva…
I neki dobri ljudi, neki posebni ljudi koji su mi postali dragi.
A imam osjećaj da još niti nisam vidjela najbolje od nje.