Belgija, Nizozemska, Njemačka, Češka, Austrija, Slovačka, Mađarska… u jednom dahu
Ovu zanimljivu pustolovinu Onnija i Snjezy prenosimo sa prijateljskog portala MOJA PUTOVANJA
Piše: Snježana Frketić
Krenuvši ujutro iz Lilla vrijeme se nije činilo kao da je na mojoj strani. Oblačno sa prijetećim kišnim oblacima. Ipak, 5 minuta prije Belgijske granice, oblaci su čudom nestali i zasjalo je sunce! Što mi je još jednom potvrdilo da je za početnu kišu u Sloveniji bila kriva Petra 🙂
Prvotni plan je bio ostati duže u Belgiji, ali kad sam nakon dva mjeseca Francuske napokon ušla u novu državu, osjećaj ushićenja i poleta me toliko obuzeo da sam htjela voziti i voziti i voziti cijeli dan, što dalje i dalje u novu državu. Zbog toga sam Belgiju prešla u jednom danu i već sljedeći dan ušla u Nizozemsku.
Krajolik kroz koji sam prolazila bio je kao u bajci, kanali, polja i livade koje presijecaju biciklistički putevi koji vode do manjih sela; konji, kravice, ovčice, kozice pasu slobodno.. I sve je super uredno i čisto.
Nakon noći prespavane na odmorištu uz cestu u mjestašcu Damme, nedaleko Bruggea, krenula sam zapadno prema Zeelandu, nizozemskoj provinciji koja se sastoji od mnoštva otoka, a čak polovica njene površine je pod vodom ( i nanjenom grbu je nacrtan lav koji je do pola u vodi!). Mnogo poznatiji pacifički otok Novi Zeland je dobio ime po ovom otočju.
Nizozemska je zemlja bicikala, to svi već znamo. U kom god smjeru da krenete vodi biciklistička staza, a na njoj su svi, mladi i stari, voze u školu, na posao, na plažu. Staza ima toliko da na kraju ne znate di bi krenuli. Ja sam cijelo vrijeme vozila uz zapadnu obalu, kako bih prvi put u životu vidjela Sjeverno more. Već je kraj kolovoza i turista više nema puno.
Odlučila sam posjetiti Rotterdam, ni sama ne znam zašto. Nije to baš najljepši grad koji postoji u Nizozemskoj, ali ajde. Nakon par dana kampiranja, tu sam kaučsurfala. Ne želim reći da mi je to bilo najgori smještaj do sad, zahvalna sam svakome tko mi da krov nad glavom, ali definitivno je to bio smještaj koji mi je bio najmanje ugodan. Stan je bio u staroj zgradi, predviđenoj za rušenje, nazvala bih ga čak nekakvim poluskvotom. I bio je jaaako prljav. Zanimljiv, jer je na svakom djeliću zida u svim prostorijama bila neka slika, crtež ili natpis i bili bi potrebni sati i sati da se sve pročita i pogleda, ali prljav.
Moj host je bio 21-godišnji mladić i napušen 0-24h. Rekla bih mali hippie. Pričao je o ljubavi, gledao milo i blago direktno u moje oči, ali sve je bilo prljavo.
Iako je imao kuhinju, za večeru nam je napravio omlet na malom rešou sjedeći na podu u sobi. Nisam gadljiva, ali gledajući ga kako razbija jaja, briše ljepljive ruke o svoje hlače pa onda opet sjecka povrće izazvalo je lagano okretanje mog želuca. A možda sam ipak još previše opterećena sa čistoćom, ljudi jedu u svakakvim uvjetima i prežive. Na kraju krajeva, i ja sam preživjela rotterdamsku večeru.
Ujutro sam pričekala sa odlaskom dok kiša nije prestala. Pakirajući se upitala sam ga da li ima miševe ili štakore u stanu jer me cijelu noć budilo nekakvo šuškanje u sobi. Potvrdio je ležerno kimajući glavom, a ja sam se opet zapitala da li je problem u meni i da li sam stvarno preukočena i prefina guzica..
Odlazak mi je donio olakšanje. Čim je kiša prestala izjurila sam van. Biciklirajući iz Rotterdama pokušala sam biti iskrena sama sa sobom i saznati da li me stvarno smetala prljavština ili mili i dragi Merijn i njegov direktan (iako travom zamućen) pogled u moje oči, u ogledalo moje duše.
A nisam tip koji dopušta da mi netko gleda u oči. Pogotovo ne netko tko zna čitati iz njih. Čovjek može birati svoje riječi, može birati što će napisati, pa čak i staviti smješak na lice kad mu se plače. Ali oči sve govore. Ispisuju naše najdublje osjećaje, misli, skrivene boli, strahove. I možda je jezik kojim govore za većinu ljudi nepoznat, ali ima pojedinaca kojima je on savršeno jasan.
Sljedeće odredište – Leiden! Nakon mračnjaka u Rotterdamu, preporod! Za Leiden nisam nikada čula, a krenula sam tamo jer me je pozvala Claire preko CS-a. Leiden je studentski grad, živ, veseo, pozitivan, ali i jako lijep. Grad sa posebnom vibrom.
Claire živi u studentskom domu sa još nekoliko cimera. Svi su užasno pristupačni i srdačni, a ona je živa energija. Vratila me je u život svojom vedrinom i za čas sam zaboravila mračno rotterdamsko doba.
Išle smo na jutarnju tržnicu, razgledale grad, kupile vafle i pojele ih na vrhu starog grada. Napravile ručak i odvezle se do plaže. Na povratku smo zamjenile bicikle, ona je htjela osjetiti kako je to voziti Onnija, a ja sam dobila njen, kako ga ona zove, babski bicikl. Da je netko snimio moju vožnju na njemu, bio bi to prvoklasni „šaljivi kućni video“ materijal.
Kočenje pedalama, što mi već godinama nije u navici, može biti poprilično stresno. Krenem stisnuti ručkice na upravljaču, skužim da ih nema pa se upali panični alarm u glavi, onda se sjetim da moram kočiti pedalama, no u cijelom procesu već odavno prođem mjesto gdje sam trebala stati i na kraju shvatim da sam imala ludu sreću jer sam preživjela.
Pomalo je smiješno kad razmislim da mi je sat vožnje na Claireinom starom biciklu, na kojem se ni ne mogu postići velike brzine, bila najvrtoglavija i najstresnija vožnja ikad. Gora od tunela u Monacu i Marseilleu!!
Još jedna stvar na koju mi je Claire, potpuno nehotice, skrenula pažnju, bila je moja brzina vožnje. U jednom trenu, rekla mi je: Znaš, ako želiš voziti brže, moraš brže okretati pedale. Pogledala sam ju i u očima su mi bili upitnici, a onda sam shvatila. Da, istina je, od kad sam u Francuskoj krenula uz Canal du Midi, moj tempo se jako promijenio.
Usporio za 50%. U početku zbog Onnija koji naravno ne može trčati onoliko brzo koliko ja brzo mogu voziti. A onda, s vremenom, taj ritam je postao konstanta. I razmišljajući o tome, uvijek se sjetim kako je Đoletov otac rekao za njegovu Slow motion pjesmu – dobra ti je ova pjesma, sine, pogodio si pravi ritam, onaj ritam oranja. I svaki put mi pred očima zatitra slika panonske nizine i seljaka koji polako oru svoja polja dok im volovi vuku plug.
A tako se i ja osjećam biciklirajući kroz Nizozemska polja. Iako, ne želim da sad ispadne da se smatram volom koji vuče Onnija u prikolici!
Iz Leidena sam krenula prema Almereu, usput prolazeći kroz Amsterdam. Nisam ga uspjela razgledati. U centru su bili radovi na cesti, velika gužva, uske ulice, nemoguća misija da se probijem sa svojim ogromnim biciklom.
Almere je planski sagrađeni grad i najmlađi u Nizozemskoj. Prva kuća sagrađena je 1976. godine. Originalni planovi su to područje predvidjeli za poljoprivredu, ali poslije 2. svjetskog rata, potreba da se rastereti brzorastući i prekrcani Amsterdam bila je sve veća, pa je odobrena gradnja kuća na području Almerea.
Mene je tamo čekao Eric. I on me pozvao preko CS-a. Baš su gostoljubivi ti Nizozemci. Iako sam nakon Rotterdama rekla da više neću surfati kod muškaraca – no hard feelings mens 🙂 – Eric je imao ponudu koju nisam mogla odbiti. I bila je posve moralna 🙂
Prvi pogled na Erica i njegov dom i znala sam da se tu mogu opustiti i odmoriti i dobro zabaviti. Budući da sam došla kasno navečer (bila sam toliko umorna od boravka u Leidenu, da sam na putu do Almerea par puta zalutala jer sam “spavala” na biciklu), nakon večere i kratkog upoznavanja, povukla sam se u sobu na spavanje.
Drugi dan smo si uzeli zadatak da sredimo moj bic. Eric je ranije došao s posla pa smo sjeli u njegov fensi šmensi crveni kabriolet i odjurili u grad. Htjela sam kupiti samo nove zračnice, ali na kraju sam odlučila uzeti ipak i vanjske Schwalbe Marathon Plus gume i zauvijek se riještiti problema sa probušenim zračnicama. Od bankrota me spasio Eric koje mi je poklonio bonove sa 60eura popusta pa sam platila samo 28eura! Jeeee 🙂
Vraćamo se doma i slažemo bic. Pravi smo mehaničari. Nakon par mjeseci na putu već raspolažem popriličnim spektrom znanja o popravku bicikla. I’m a big big girl in a men’s men’s world 🙂
Voljela bih da sam mogla duže ostati sa ovim prekrasnim čovjekom, ali cesta je zvala dalje. Njemačka čeka na nas. Staze kroz polja i sela, prelazak brodićem preko rijeke, ulazak u Dojčland. U pauzi za ručak, prvi put postajem svjesna da je vrijeme hladnije. Da sunce izlazi kasnije i zalazi ranije. Da nije više dovoljno toplo da preko dana ležimo u parku. Morat ću mijenjati tempo vožnje.
Prvi grad u Njemačkoj gdje sam stala je Osnabruck. Smještaj mi je sredio Eric kod svojih poznanika. Bili su to Iris i Chris, mladi par koji je također imao kućnog ljubimca. A način na koji sam to saznala me skoro stajao infarkta.
Došavši do njih, Chris me uveo u stan i odjurio na posao, a Iris još nije bilo. Ostavila sam stvari u sobi i bez razgledavanja stana otišla pod tuš. Izašavši iz kupaone, bilo mi je čudno da Onni nije pred vratima, pa sam krenula u potragu.
Ušavši u kuhinju, primijetila sam otvorena vrata balkona i na njemu veliki kavez – otvoren i prazan. Pogledala sam Onnija koji je odmah složio “nisam ja” pogled pritom se oblizujući. Glavom mi je prošlo upravo ona misao koja i vama sad prolazi. A nakon nje – Chris i Iris će me ubiti.
Pojurila sam Onnija u kuhinju i bacila se na balkon, gledajući koja bi to životinja mogla obitavati na balkonu. Hrčak? Zec?
Zavirivala sam ispod kauča, gledala preko ograde, nigdje nisam ništa vidjela. Nisam mogla vjerovati da bi Onni pojeo neku životinju, ali s druge strane nikakve životinje nije bilo na vidiku.
Kroz psovke sam odlučila primijeniti taktiku – pravi se da ništa nisi vidio. Izišla sam van iz stana, u super market, usput se pripremajući kako ću Iris priopćiti što se dogodilo. Jedan dio mene je želio sve priznati, a drugi praviti se glup, pa čak i lagati.
Kako se približavao povratak u stan, sve sam više naginjala drugoj opciji, koliko god mi to ne služi na čast.
U stanu je već bila Iris. Životinja na balkonu se još nije vidjela. Kroz priču je spomenula da imaju zeca. Oooo, zeca imate? – upitala sam kvazi začuđeno – Gdje je? Mogu ga vidjeti?
Kako ga ni Iris nije vidjela, zaključila je da se vjerojatno skriva pod kaučem jer se prestrašio Onnija. Da,da, sigurno je tako, složila sam se sa strepnjom u srcu. Da skratim priču, zekana sam ugledala drugi dan popodne. Jadničak se napokon izvukao ispod kauča i moja kamenčuga je pala sa srca.
Iz Osnabrucka krećem prema Mindenu, a tamo saznajem da postoji Mittelland kanal koji vodi sve do Hannovera, pa još jednom uživam biciklirajući uz vodu.
Tamo me ugostila Alina, mlada cura koja je taman dala otkaz i planira na put u Južnu Ameriku. Kako smo se jako dobro složile, brzo je pao dogovor da se tamo obavezno moramo ponovno naći i dio puta prijeći zajedno.
A Hannover? Pa, ljudi obično kažu da u njemu kraj svake lijepe zgrade stoji neka ružna, no meni se više sviđa Alinin stav – kraj svake ružne zgrade stoji neka lijepa.
Moja sljedeća stanica, do koje su me dijelila dva dana kampiranja, bio je Berlin. O njemu sam čula sve najbolje i da je najljepši u jesen, pa sam odlučila ostati četiri dana. Alina mi je našla smještaj kod njene bivše cimerice Marie, no Marie je bila odsutna, pa me u stan primila njena sadašnja cimerica Lisa, mlada cura sa Novog Zelanda, njemačkih korijena.
A na putu do Berlina sam imala neobičan susret. Krenuvši iz Magdeburga, činilo mi se da znam gdje moram ići, međutim izlazak iz grada se pokazao poprilično mukotrpan. Zapela sam u nekoj industrijskoj zoni i tko zna koliko bi se još vrtila po njoj da nisam spazila McDonalds. Blaženi free wifi!
Google maps su učinile svoje i oko 13h napokon krećem dalje. Današnji cilj Potsdam, bojim se neće biti ostvaren.
No, kako god, nakon par minuta bicikliranja, pored mene je projurio crni sportski BMW. Zaustavio se na cesti ispred mene i vozač, stari sijedi čiča, mi je mahao da stanem. Smiješio mi se od uha do uha i afektirano gestikulirao kako je apsolutno oduševljen onime što vidi. Morala sam mu sve ispričati, tko sam, odkud sam, što radim, a on se čudio sve više i više. Nakon poprilično vremena, rekla sam mu da moram dalje, a on mi je u ruku tutnuo 10€.
Krenula sam dalje, kad iza par zavoja, deda me opet čeka i maše da stanem. Kaže mi da mogu stati kod njega, odmoriti se, pojesti štogod, otuširati se.
Mislim, deda je stvarno izgledao milo i drago, ali koliko stvarno možeš vjerovati nekome u kratkim crnim kožnim hlačicama? 🙂
Još jednom sam se pozdravila s njim i krenula dalje. Nakon par zavoja, primijetila sam blizinu Mitelland kanala, onog istog koji me doveo do Hannovera, a sada me može dio puta odvesti do Berlina.
Taman u tom trenutku, deda treći put staje kraj mene. Eto, da nije bilo kanala, gdje auti ne mogu voziti, mislim da bi me deda slijedio sve do Berlina.
Berlin je bio stvarno super kao što su i mnogi prije mene potvrdili. Otišla sam na CS meeting u parku i družila se sa ostalim CS-ima. Upoznala sam mladog Nizozemca koji je na putu već 3 godine, planira biti još narednih 7, a onda će se skrasiti na Novom Zelandu. Kaže da godišnje potroši 200€. Kako? Couchsurfing + Hitchhiking + Dumpster diving.
Pretpostavljam da su vam prva dva pojma potpuno jasna. Besplatni smještaj i autostopiranje. A dumpster diving postaje sve popularniji. Doslovce znači kopanje po smeću. No ima i blažih oblika. 🙂 Npr, svaki dan, McDonalds po završetku radnog vremena, sve neprodane sendviče baca u smeće.
Ako dođete pred kraj vremena i zamolite ih, dat će vam ih besplatno. Na tržnicama sa hranom, po završetku radnog vremena, ostane puno voća i povrća koje je izgledom neatraktivno za prodaju, ali još uvijek dobro i zdravo i čeka na vas.
Primjera ima mnogo, a mladi ljudi koji putuju, sve više se odlučuju za takav način uštede na hrani.
U Berlinu sam se ponovno srela i sa Anne i Annom. Dvije mlade curke koje sam ja ugostila u Zagrebu, a sad smo se ponovno našle na večeri. Budući da sam se i ja počela predstavljati kao Anna, za stolom su sjedile Anna i Anne i Anna 🙂
Iz Berlina sam krenula u Dresden. Tri dana vožnje i …iako je sve bilo ravno, bila sam umorna ko pas 🙂 Prvo problem što su se ceste na nekim djelovima pretvorile u brze ceste, pa sam morala obilaznim putevima. Jedan me takav put uveo u šumu, što inače s užitkom pozdravljam, ali u ovoj šumi su putevi bili od finog, sitnog, dubokog pijeska. Ja pijesak ne bi nikad očekivala u listopadnoj šumi usred Europe.
A onda mi je negdje na pola puta pukao prednji nosač za bisage. Na prvi pogled mi se učinilo da mu nema spasa i da mi ne preostaje drugo nego da ga skinem, te da i njega i bisage ubacim u Onnijevu prikolicu, a njega izbacim na cestu 🙂 Htjela sam tako doći do prvog grada i potražiti nove nosače.
Ipak, svi gradovi usput su bili mali i bez takve opreme u dućanima, pa sam, sjedeći na pločniku pred jednim od njih, odlučila još jednom procijeniti štetu. Nije obećavalo, no ipak sam pružila šansu Duct tape da sredi stvar. I nije me iznevjerila, kao i obično. Snježana <3 Duct tape!
Montiranje nosača i bisaga natrag na bic, montiranje Onnija u kočiju i krećemo dalje.
Dresden je lijep grad, a Elba koja prolazi kroz njega mu daje poseban čar. Jednostavno, gradovi na rijeci dišu drugačijim plućima.
Ugostio me Frank i njemu mogu zahvaliti što sam iz Dresdena otišla sa novim nosačima čije smo troškove podijelili pola-pola, dao mi je novu vodonepropusnu Ortlieb torbu za šator, vreću za spavanje i karimat, te novu Ortlieb torbicu za upravljač.
Nakon nadogradnje bicikla u Almereu sa Schwalbe gumama, ovo je bio još jedan korak prema stvaranju neuništivog tenka od bica 😀
Dan odlaska iz Dresdena je bio i dan ulaska u Češku.
Krenula sam prema Praga – mjestu zločina sa maturalca. 🙂 Tada mi je bio čaroban (iako smo mi bili genaracija koja je imala sreće doći u Prag taman poslije velike poplave, pa je glavni disko bio zatvoren – što je vrlo važno kad imaš 18) i zanimalo me kakav će mi biti sada, 10 godina kasnije.
Smjestila sam se kod Matijaša koji je puno vremena proveo u BiH i Hrvatskoj. I svaki put kad se vraća u Češku ponese par običnih žarulja. -Vidjet ćeš ti kad Hrvatska uđe u EU, nema više ovakvih žarulja u dućanima, samo štedne, pa si ti misli!- rekao mi je Matijaš.
Osim mene, taj dan su kod Matijaša došle i dvije mlade Amerikanke, Katie i Julia. Radile su u restoranu zajedno, dale otkaz i došle mjesec dana putovati Europom.
Drugi dan cure su otišle razgledati Kutnu Horu i kapelu koja sadrži između 40.000 do 70.000 kostiju pokojnika, a mnoge su uportijebljene za dekoraciju i namještaj kapele. Ja sam krenula s Onnijem zujati Pragom i vidjeti što se promijenilo od zadnjeg puta. Iskreno, nemam pojma, jer mi apsolutno ništa nije bilo poznato. Jedina mjesta koje sam koliko toliko prepoznala su bile Vaclavske namesti i Karlov most.
Taj dan su počeli problemi sa grčevima u nogama. Jako jakim grčevima 🙂 Ipak dovukla sam se u stan i Matijaš mi je rekao da je sutra blagdan svetog Vaclava i da se na Vltavi održava tradicionalni kajakaški spust. Naravno da idem. Ja obožavam kajakarenje!
Ipak, nisam očekivala da će mi taj dan grčevi biti još jači (u jutarnjoj šetnji sa Onnijem sam se skoro onesvijestila, u zadnji tren sam se izvalila na neki zidić na tramvajskoj stanici, odmah do beskućnika/pijanca) i nisam očekivala da ću morati biti sama u kajaku jednosjedu što dotad nikad nisam bila. Kajakarila sam dvaput u životu i to uvijek s nekim tko bi zapravo znao što radi.
Na putu do starta Matijaš mi je dao kratke upute kako prijeći preko slapova:
- veslaj brzo kako bi postigla što veću brzinu
- ako se prevrneš, brzo strgni gumu i izvuci se van i ne puštaj veslo!
Neš ti samo dva pravila!
No, pravilo broj 2 je otpalo i prije nego sam ušla u vodu, a pravilo broj 1 je otpalo u vodi. Naime, sa grčevima koji su me tresli, ne samo da nisam mogla brzo izaći iz kajaka, nego nisam mogla brzo ni ući.
A brzo veslanje.. Pa vrlo je teško postići brzinu kad se neprestano vrtiš u krug 😀
Spas od sigurne smrti je bio samo dobar balans. Matijašev prijatelj mi je rekao – ako imaš dobar balans (koji moram održavati svojim ukočenim nogama), ne možeš se prevrnuti. Brzo sam prevrtila sve što sam učila o dobrom balansu na treninzima kung fu-a.
Prvi slap sam umirala od straha. Par puta sam krenula prema slapu pa se vratila natrag.. Promatrala sam kako drugi prolaze i koje taktike koriste. A onda više nisam mogla čekati, sad il’ nikad, rekla sam si. I preživjela, iako nimalo graciozno.
Drugi slap je psihološki bio lakši, znala sam što me čeka i brže sam se odlučila na prelazak, i uspjela. A krajičkom oka sam primijetila kako Matijaš i njegova cura tonu- hihihi luzeri 😀 Treći slap je bio najlakši, a ipak za mene najrizičniji. Grčevi si me već toliko tresli da sam stalno samo razmišljala o tome kako želim van iz kajaka. Ipak, još jednom sam se bacila niz slap, valovi su me izvrtili, da bi na kraju sve prošla na rikverc. Koji biser moraš biti za to.
Dan odlaska iz Praga je loše počeo. Lagani grčevi i dalje prisutni, prijeteći da bi se svakog treba mogli pojačati. I – ovo mi nitko neće povjerovati – probušila mi se moja Schwalbe guma!
Nakon krpanja, prvi dio dana je obilježilo lagano bicikliranje uz Vltavu, sve do mjesta Vrane nad Vltavom. Tu je počeo uspon. Grooozan uspon. Dugačak uspon. Strm uspon. Uspon s grčevima. Umirala sam.
Navodno, kod velikih napora pomaže ako stisneš zube. Ja sam pokušala sa stisnutim, pa sa širom otvorenim, da bi se na kraju našla kako mi najviše odgovara poluotvorena izobličena faca. Očito kao što svi imamo jedinstvene otiske prstiju, tako imamo i jedinstvene grimase za olakšavanje boli 🙂
Negdje na 2/3 sam morala stati. Mokraćni mjehur je prijetio da će se rasprsnuti. Sišavši sa bica, još jači val grčeva je prostrujio mojim natkoljenicama. Neko vrijeme sam ležala na travi i čekala da se stanje smiri, ipak, znala sam da me čeka još dosta posla.
Iako su se konstantni usponi nastavili i drugi dan, grčeva više nije bilo. Nestali su netragom, kao da ih nikada nije ni bilo.
Nadala sam se da će se ovaj niz loših događaja prekinuti kad uđem u Austriju. Ipak, Onnica je odlučio na poseban način proslaviti naša 4 mjeseca putovanja – nestankom.
Dogodilo se to jedno jutro dok smo kampirali u šumi kojih 100-tinjak km prije Beča. Kad sam pojela doručak i spremila šator, pozvala sam ga da krenemo, no njega nije bilo. Mislila sam da je kao i obično otišao negdje dalje njuškati i pišati, no nakon par poziva, shvatila sam da nije blizu.
Krenula sam hodati po šumi i zvati ga. Kroz šumu, oko šume, ali ništa. Nakon 3 sata traženja, osim Onnija, i ja sam bila izgubljena. Ne doslovce, već psihički. Nema mog Onnice. Što ako ga nikada ne nađem? Vratiti se doma? Biciklirati oko svijeta sama? Ili otići u neko afričko pleme i nikada se više ne vratiti? Ovo zadnje mi je zvučalo najbolje.
Ipak, morala sam poduzeti nešto drugo osim samo besciljno tumarati šumom i prepuštati se sve većem očaju. Na mjestu gdje smo kampirali ostavila sam hranu i vodu i njegov jastuk i požurila u najbliže, 3km udaljeno, selo.
Budući da su svuda bile lovačke čeke, a i ujutro sam čula neke pucnjave, plan je bio naći lovce i raspitati se kod njih.
Na ulasku u selo srela sam poštara, di ćeš bolje, bar on zna di su sve adrese. Međutim, to selo je bilo toliko malo da nije imalo ni lovačko društvo, ni policiju, ni društvo za zaštitu životinja… Ništa.
Srećom, poštar Ralf je preuzeo stvar u svoje ruke, nazvao par brojeva, proguglao netom i našao ga! Netko je vidio Onnija u šumi uz cestu, stavio ga u auto i odvezao u sklonište. Sklonište je zvalo ženu koja ima dva bijela psa misleći da je jedan od njenih, a ona ga je uzela kod sebe dok se netko ne javi. Sve u svemu, imala sam sreće.
U Beč sam stigla sutradan, ali ostala sam samo dva dana. Grad koji mi je uvijek djelovao habsburgovski, sada mi je djelovao bosansko-hrvatsko-srpski.
Ipak, ostala sam sasvim dovoljno dugo da svom domaćinu skoro poplavim stan prilikom pranja veša. Dok sam ja bezbrižno čavrljala preko Skypea sa frendom, kupaona se punila i punila vodom i već počela izlaziti na hodnik.
Bože, jesam ja stvarno toliki baksuz?
Put od Beča do Bratislave se prijeđe u par sati. Staza vodi uz Dunav i nema nikakvih problema. Barem ih nema ako putem ne sretnete ludog profesora geologije i zajedno s njim ne zalutate u strogi prirodni rezervat usred nacionalnog parka. U kojem pas ne smije slobodno trčati, a vaš pas upravo lovi neku životinju dok rendžer u nevjerici gleda.
Ok, serija pehova očito nije prestala u Austriji.
U Bratislavi sam također ostala vrlo kratko. U isto vrijeme tu je bila i moja frendica Dunja pa smo provele jedno popodne zajedno. Bilo je tako super vidjeti nekog svog, nekog poznatog, nekog s kim pričaš hrvatski. Plus, da ju nahvalim – taj vikend Dunja je postala prva žena instruktorica krav mage u RH! 🙂
U ponedjeljak ujutro kad sam krenula od svog hosta (koji je btw, u dnevnom boravku iznad TVa imao ogromnu fotografiju golih sisa svoje bivše mrtve cure – još uvijek ne znam kaj da mislim o tome), krenula sam prema Budimpešti.
No, negdje oko podneva, kad sam slučajno pogledala na kartu, zapazila sam kako sam jako blizu Balatona. A Balaton je jako blizu Koprivnice. A u Koprivnicu se za par dana, točnije 13.10. vraća Petar. Brza kalkulacija u glavi je pokazala da ja tamo mogu biti 12.10.
Javila sam frendu da me ne čeka u Budimpešti i krenula prema Balatonu.
Tu noć smo prespavali u nekom voćnjaku. Što inače ne bi bilo ništa posebno da se drugi dan ujutro nisam probudila i skužila kako smo zaključani u ogradi.
Naravno da bih ja mogla preskočiti ogradu, ali prebaciti Onnija i bicikl preko je već teži zadatak. Gledala sam u lokot. Možda da ga probam otvoriti ukosnicom. Koju nemam. Možda sa pincetom iz švicarskog noža. Ili da napravim polugu i razvalim lokot.
Nakon pola sata pokušavanja još uvijek nisam našla pravo rješenje. A onda sam bezveze primila za zasun i podigla ga. Vrata su se otvorila i mogli smo van.
Prava rješenja su nekada najočitija i najjednostavnija. Lokot koji je bio na vratima je visio tamo bez ikakve stvarne funkcije, a ja sam šablonski zaključila da zatvoreni lokot znači kako je nešto s njime zaključano. Sad znam bolje – ništa nije zaključano osim ako si sami u startu ne zaključamo u svom mozgu 🙂
Prvi puta sam vidjela Balaton. Dva dana sam vozila uz njegovu sjevernu obalu. Sve je bilo pusto, svi lokali zatvoreni. Ali mogla sam si zamisliti živost na njegovim obalama tokom ljeta. A sada je tu i tamo pokoji ribar razbijao potpunu samoću. Postalo je hladno i vozila sam zabundana od glave do pete.
Zadnja stanica prije Hrvatske i zadnja na zapadnoeuropskoj turi bila je Nagykanizsa.
Tu me je dočekala Anna i njena obitelj. Anna nije pričala engleski pa smo večinom komunicirale utipkavajući rečenice u Google translate. Mama je znala samo mađarski pa smo komunicirale smješkanjem i kimanjem glave, a tata je malo pričao njemački, ali sasvim dovoljno da mi pokaže grad i poželi sretan nastavak puta.
Iako mi je u Mađarskoj bilo najgore za voziti – najgore ceste i najnepristupačniji ljudi – moji hostovi u Nagykanizsi su sve nadoknadili. Ta prekrasna obitelj je bila šlag na torti 4 i pol mjeseca dugog puta. Puta gdje sam još malo više upoznala sebe i svoje mogućnosti, puta gdje smo Onni i ja postali odličan dvojac, puta koji nas je oboje dobro pripremio za sljedeći, zahtjevniji dio našeg projekta – Južnu Ameriku