KAKO SAM OSTAO

piše: Nikola Bašić
Vis/Ispričavam se poštovanom komentatoru na moj prethodni članak, gospodinu Jakovu Vrankoviću, Foraninu (Hvaraninu), jer pripadam tamo onima preko brda iznad Splita, koje boduli– a to su vam oni pri moru- nazivaju vlajima, nisam naučio viški dijalekt, ali dobro razumim, jer mi i djeca tako doma govore, tj. oni govore materinjim jezikom.
No ugodno mi je bilo pročitati taj komentar. A sad vam na sliku želim pokazati dio viške luke i moderni trajekt, koji nosi ime velikog Hvaranina PETRA  HEKTOROVIĆA, koji je, zapravo, porijeklom iz Starog grada s Hvara. I naravno, dužan sam vam izvršiti obećanje, tj. napisati zašto sam ostao živjeti na otoku Visu i to u gradu Visu.

E pa to je sad živa anegdota! Naime, nakon turobnih zimskih dana, uz gustu (neobičan atribut) monotoniju i dosadu a i gubitak apetita pri jednoličnom meniju u starom hotelu, odlučih jednog vikenda ostaviti Vis. No, bio sam jako gladan, jednostavno sam pregladnio. I kod toga mi je palo napamet kako bi bilo dobro maznuti porciju tripica i jednu ili dvije bevande (žmul ili čaša vina i vode; pola-pola).

E, vidi belaja, nema šanse da mi se to ostvari. Naime, tripice su se pripremale u hotelu isključivo utorkom, te bi cijela radnička klasa u gradu  …ali Vis tada nije imao status grada nego općine …došla na taj topli obrok. Inače, svakim radnim danom su tu bili topli obroci za radništvo. U Zagrebu to zovu gablec, a u Dalmaciji marenda. Mislim da to kod vas u Njemačku nazivaju mitag ili frištik(fruštik).

Ali take tripice, reći ću, da nigdje u svijetu nisu bile tako dobre, ukusne; dobile bi na natjecanju prvu nagradu. Hoćete li mi vjerovati da sam odlučio ostati do utorka zbog tripica. Bome, došao je i taj utorak. I,..pitate se…što se dogodilo?

Dogodilo se ono pravo; nagušta sam se tih tripica, repetira, popija (malo dijalekta, ali ne viškog) dvi bevande, pogladija sam se po trbuhu te uzdahnuo: -Bože, ima li smisla bježati od ove ljepote i dobrote koju si mi iskazao danas, hvala ti na ovom užitku! ( da, da i tako se može hvaliti i slaviti Gospoda).

Možda ovo i nije baš doslovno ovako u meni formulirano (rečeno), ali smisao je istinit. Dakle ostao sam zbog tripica, i dobio sam ih pet. E sad se domislite što je to pet/pica?

Ajde da se ne mislite: oženio sam se i dobio četri kćerke. Dakle pet femina, pet ženskih. Sami napravite izvedenicu za pet….Pa da, ovo je igra riječi, ali tripicama nije teško dodati srodnu imenicu od pet mojih ženskih.

No, ta anegdota, dobiva uskoro i novu duhovitost. Kad smo se vraćali s kazališne turneje( viško amatersko gdje i ja nastupam-igram) iz Mađarske i Malog Lošinja, stali smo pokraj Zadra da ručamo. Većina ih je naručila tripice, a ja sam teleći gulaš.

Stariji kolega primjeti: Opaaa Nikola, ol si zamrzija tripice ( a svi znaju moju anegdotu). Ma kakvi Zdenko; strah me je ako mi se svide onda bi moga lako ostat ovdje živjeti. I naravno nasmijao sam ih svih. Bilo je to krajem prošle 2011. godine.

A da mi je on ono malčice u početku tako izgledalo na Visu, kao u BB, možda i najviše zbog one nesritne JNA, koja je blokirala naš Vis i pretvorila ga u veliki vojni logor, te nam se dogodilo veliko čudo odlaska te neprijateljske JNA na 30. svibnja 1992. po kojem datumu se naziva i trg ispred zgrade gradske uprave, a dobio ga je kad smo u slobodi mijenjali imena ulica i trgova. Zar ne reći: Bože hvala ti!  Sretan vam Božić i Nova Godina!