BOŽIĆ NAŠ

piše: Drago Oršić
Tihim koracima, poput starog namjernika, stiže nam Božić i ove godine. Ponadaše se, neki, kako ga više nikada neće biti, jer eto, vjerujući Majama, preduhitriti će ga kraj svijeta, no prevariše se.

Kraj svijeta, dođe i prođe, a Božić polako dolazi, stiže rekli bi. Unatoč svemu, i nakaradnoj situaciji u svijetu, a da ne spominjemo lijepu našu, mnogi mu se još vesele i iako ne u obilju, očekuju ga sa nekim neskrivenim osjećajem u srcu.

I sam se ubrajam u one, koji ga sa neskrivenom radošću očekuju, u nadi da će vrijeme poslije njega, donijeti boljitak, donijeti nešto novo, ljepše, neku novu nadu za koju se isplati živjeti. Sa dosegnute visine življenja, osvrćući se unazad, sjećam se svakakvih Božića.

Onih, u ranome djetinjstvu, nakon drugog svjetskoga rata, kada je na mojoj Brlićki (dio grada u Slavonskom Brodu op.ur.) stajalo tek nekoliko, za stanovanje osposobljenih kuća, i kada su njegov dolazak pozdravljala svijetla petrolejki i zapaljena svijeća u žitu ispod smreke.

Za pravi bor nije bilo novaca, a dostatna bijaše i smreka, za ono malo ukrasa od prije rata i pokoji kupljeni, šareni mačak (ukrasni bombon). A pod smrekom, par jabuka i oraha.

O, kako je to bilo lijepo, a osjećaj mira i blagosti kao da je virio iz svakoga kutka. Urezalo mi se to u sjećanje, i čini mi se da taj osjećaj nikada neću zaboraviti, Božić mira i spokoja, osjećaj neke uzvišene mirnoće.

No, kako je vrijeme odmicalo, nestajalo je pomalo i čari Božića, jer oni koji su ga slavili postadoše nepodobni, počeše ih ismijavati, vrijeđati. Kakvi Božićni praznici, za školarce, kakvi praznici za radnike, pa u državi radnika i seljaka pod vodstvom svemoćne i sveznajuće partije, Božić je bio radni dan, ako baš nije padao nedjeljom.

Slaviti ga nije bilo poželjno, a izostati iz škole ili sa radnoga mjesta često je imalo posljedica i stroge represalije. I dok su se Slovenci, nakon liberalizacije, uspjeli izboriti za pravo slavljenja Božića, kako u školama tako i u poduzećima, mi u Hrvatskoj nismo imali nikakve šanse za to.

Znam da će tvrdnja , da su nam skoro na svim rukovodećim mjestima bili, ili Srbi ili njihovi pripuzi, a sve pod okriljem partije, izazvati brojne prigovore, ali pokušajte vratiti vrijeme i sjetite se tko vam je bio sekretar partije, tko poslovođa, direktor, šef i.t.d.

Ali, nažalost bijaše tako, a dotični nisu imali razumijevanja za takve, koji su vjerovali u Boga, i koji su slavili rođenje Isusa Krista.

Žalosno je bilo gledati, kako se na takav dan, ne samo da nije ništa radilo u poduzećima, nego se uz dobro jelo konzumirao i alkohol doneseni od kuće, ali u poduzeću se moralo biti. Rukovodeći kadar se mahom nije pojavljivao iz svojih ureda, ali se redovno sve koji su slavili, bilježilo, pa bi im se vraćalo pri zamolba-ma za kredit, kasu uzajamne pomoći ili pri napredovanju u struci.

Udarali su kao i narodna milicija, tamo gdje najviše boli. Ali ljudi su slavili i ništa im nije moglo smanjiti ugođaj koji je Božić sobom donosio.

Sa vremenom koje je odmicalo i stega je popuštala, ali budno oko partije još uvijek je pratilo svakoga, a napredovanje u struci ili bilo koji oblik povlaštenosti, uvelike je ovisio o tome jesi li pribilježen, pa je tako nastala i poznata isprika onih koji su htjeli bilo što od države: “mi nismo smjeli” bilo ići u crkvu, bilo se crkveno vjenčati.

Tek  kada sam 1972. godine otišao na, kako se to onda zvalo, privremeni rad u Njemačku, susreo sam se sa pravim slavljenjem Božića, onakvim kakvoga sam ga uvijek želio.

Iako je i ono materijalno bilo daleko veće, saznanje da mogu na miru otići u crkvu na polnoćku, a da me nitko nigdje neće pribilježiti, i da mi ne prijete nikakve konzekvencije na poslu, ispunja vale su me radošću.

Uz tu radost, u dušu mi se uvlačio i nekakav mir i spokojstvo. Ponovo sam osjećao onaj slatki okus uzbuđenja koje sa sobom donosi Božić. Nisam se poveo za običajima tipičnih Nijemaca i nisam dozvolio da mi se Božić pretvori u stihiju kupovanja darova, koji u devedeset posto slučajeva, onima kojima su namijenjeni, ne predstavljaju neki posebni užitak.

Ostao sam skroman i ne dam da mi ono materijalno uništi onaj lijepi i uzbudljivi osjećaj i ugođaj koji mi Božić donosi, već niz godina. Ni ove godine neće biti drukčije.

Već u prijašnjim napisima, spomenuh da živim vani, ali pratim redovito zbivanja u mojoj Hrvatskoj, a ona me ne ostavljaju ravnodušnim. I dok se pripremam, u krugu najuže porodice, ovdje, proslaviti Božić, osjećam se zabrinut, za ljude u mojoj domovini.

Sve ono što se tamo događa, nije ni malo ohrabrujuće. Poduzeća koja su nekada zapošljavala tisuće radnika, uništena su u pretvorbi, svedena na beznačajnost ili raskućena, a radnici bačeni na ulicu.

Koliko njih će sa gorčinom u želucu, i sa beznađem u srcu dočekati ovaj Božić? Njima ne može donijeti mir i spokoj, jer jedino što im je ostalo je beznađe.

Izašli su na izbore, u nadi da će novoizabrani donijeti promjene, barem tračak nade za njih i njihove obitelji. Lopove i sebeljubivu bulumentu uspjeli su razvlastiti, a trakavica njihovih nedjela još uvijek se odmotava i ne sluti joj se kraj.

Europa nas upozorava, ali ne u njeno ime nego u ime ovih obespravljenih, ne budite milosrdni nego ih dotucite svim raspoloživim zakonskim odredbama, upravo onako nemilosrdno, kako su oni vukli u svoje džepove.

Niti jedna kazna nije dostatna za suze tih bijednika, prevarenih, pokradenih i obespravljenih. Uzalud se očekivalo i od Račana i od Milanovića, Sanadera da ne spominjem, da konačno podvuku crtu i razvrstaju nepravilno i nepošteno od pravilnoga.

Umjesto lopova dobismo ponovo skojevce, kojima nije važno što nam je kreditni rejting “smeće”, privreda niti više na koljenima, nego uhljebljenje zaslužnih drugova na razne funkcije, izmisliti sistem kako oderanoga jarca još jednom ili dva puta oderati i rasprodati i zadnji komad pokućstva iz rasprodane kuće.

Sada nam je i zadnji adut izbijen iz ruke, postalo je upitno hoćemo li ući i u EU. Ne trebamo se čuditi što nas Slovenci ucjenjuju, a EU pasivno na to gleda, jer kada naš premijer pred važnim ličnostima iz EU tako o svojoj zemlji govori, kako govori, onda, trebamo li nešto drugo očekivati?

Pročitah dosta procjena i opomena, što nas očekuje ne uđemo li u uniju 01.07. 3013. i koji nam gubitci slijede, a onda i sve ocjene o (ne)sposobnosti vlade.

Drugovi, ako ne znate, priznajte to javno i oformite vladu nacionalnoga spasa, vladu stručnih ljudi, pa ma kojoj stranci pripadali, jer jedino tako možemo naprijed. Nemojte dozvoliti da vas vlastiti ego povuče u ponor, kao što je gramzljivost učinila sa vašim prethodnicima, jer nisu shvatili da će svojim greškama u ponor povući i sve građane Hrvatske, mislite i vi na to.

Izabrani ste da bi radili za dobrobit svih žitelja “lijepe naše”, pa se onda i ponašajte tako, radite. Čini mi se da ste i nekakvu zakletvu na to položili, no ne bih se čudio da ju izigrate. Sjetite se samo stiha “druže Tito mi ti se kunemo”, to je bio baš vaš slogan.

Imam još puno prijatelja, poznanika, rodbine, koji žive u Hrvatskoj, a možda se i sam vratim, ali u ime svega, želim se vratiti u sređenu zemlju, a nikako ne u zemlju slučaja. Molim se Bogu da se situacija promijeni, da moja Hrvatska bude zemlja u koju će svatko rado doći, zemlja u kojoj će se živjeti ljudski, gdje će živjeti sretna djeca.

Učinite nešto za to, drugovi na vlasti, vratite osmijeh na lica djece, jer tada ste ispunili svoju zadaću i obvezu koju ste dobili od biračkoga tijela. Znam da je sve ovo što sam napisao, samo dašak vjetra, i ne može pokrenuti vjetrenjaču, ali stotine tisuća ovakvih dašaka može nešto učiniti.

Sretan vam Božić i Bog vam pomogao!