NOVI ŠEŠIR

ISELJENIČKE PRIČE
piše: Drago Oršić
Halo Emile, halo gospođo Breljak!
Boravio sam prije nekoga vremena u Hrvatskoj, u mojoj dragoj Slavoniji i donesoh jednu lijepu priču …iz života, kako se u nas kaže. Iako se radnja priče događala negdje 90-ih godina , poslije završetka rata mogla bi i danas biti aktualna jer se radi o izborima, a oni su pred nama. Jedini izbori na kojima sam osobno učestvovao bijahu oni o osamostaljenju Hrvatske, pošto živim u dijaspori i priča nikako ne izražava moje mišljenje, a ispričao mi ju je moj šogor, kako ga mi u Slavoniji nazivamo, ženine sestre muž:

Prolazeći Babogredskim vašarom zastao sam kod, već rijetkih štandova, šeširđije Marka. Nešto iz znatiželje a i zbog toga jer Marka poznajem, pa da ko ljudi razmjenimo koju. I tako …riječ po riječ, ovo i ono i razgovor se oduži. Već sam mislio krenuti dalje kada nam se pridruži i Živka iz susjednoga sela. Živku sam poznavao iz viđenja a on je bio i poznati tamburaš, ne toliko van svoga sela ali u selu je slovio za najboljega.

-Faljen Isus dobri ljudi …pozdravi nas Živka …pripovidate, pripovidate?

Prišao nam je sa onim tipičnim širokim osmijehom, svojstvenim našim ljudima.Rukovasmo se kako je i red, a onda Marko, pošto stajasmo pred njegovim štandom, upita:

-Kojim dobrom gazda Živko?

Živko se počeša po prosijedoj kosi pa reče:

-A eto, došao sam kupiti novi šešir, ako šta nadem …reče pomalo stidljivo poravnavajući kosu.

-E gazda Živko, ne kupuje se šešir svaki dan …nato ću ja …sigurno se nešta dobroga desilo, dobro prodalo ili dobilo, jer to je kod nas takav običaj.

-Pa da ti pravo kažem majstore baš je tako i bilo.E sad ću ti baš ispričati kako je bilo, a baš nevolim to svakome ni pričati.

I poče priča gazde Živka iz koje se možda može izvući i poneka pouka:

-Znaš sinko kako smo se ovo osamostalili, i kako ta tehnika napreduje, a ni naši mladi nisu blesavi, uspostavili oni nekako preko kompjutora vezu sa nekakovim Društvom iseljenih Hrvata iz Čikaga u Americi. I tako  rič ovi, rič oni i ugovore oni da ih mi …naš KUD posjeti u Americi. Obezbjedili oni avionske karte, tamo smještaj i još sto čuda, samo da mi dođemo. A i mi se spremili. Uredili nošnje, izglancali instrumente, ponijeli naših specijaliteta i krenuli u daleki svit. Prvo autobusom do Zagreba, pa onda avinom do Frankfurta i preko Njujorka do Čikaga. Dugo je to sinko putovanje, nešta sasma drugačije nego kada ideš u Osijek ili Zagreb.

I dočekali nas naši ljudi, skoro kao da smo došli doma. A Čikago velik grad, pa nekako nije ugođaj, ali kad čeljad nije bijesna sve se dade podnijeti. Napravili oni i raspored kod koga će tko odsjesti, a domaćini neznaju kako bi nam ugodili.

Idući dan, kada smo se odmorili, sastali smo se u njihovom klubu i oni su nas cijeli dan vodali po gradu, pokazujući nam sve ljepote Čikaga. Utisaka je bilo i previše za popamtiti, ali bilo je lijepo.

Sljedeći dan uvečer, da im se odužimo, održali smo priredbu našega KUD-a koju smo već doma brižljivo uvježbali. Bila je to luda večer. Mi se malo raspoložili, uz njihove žestice, a oni uz naše, pa veselju nikada kraja. Činilo mi se da i tamburica u mojim rukama svira veselije nego inače.

I tako, sviram ja i izvlačim iz žica ono zadnje, a vidim kako me jedan mladac zadivljeno gleda i ne skida oka sa mene. Već mi nakon nekoga vremena i neugodno bilo. Na prvoj pauzi upitam predsjednika njihovog kluba, šta je sa tim dečkom. Utom nam i dečko priđe i sa punim osmijehom uskliknu, kako ja razumijeh …vunderful!

Nato se i predsjednik nasmija i reče mi da je to u redu i da je čovjek oduševljen mojim umijećem sviranja na tamburici.

Sada je i meni bilo lakše. I opet oni nešto prozboriše na engleskom, što ja naravno nisam razumio, pa mi predsjednik prevede.

-Znate, mladić je porijeklom Hrvat, ali iz treće generacije, i ne zna govoriti hrvatski. No želio bi znati na kojem ste konzervatoriju studirali instrument koji majstorski izvodite.

Ugledao je moj zbunjeni pogled, pa uz smiješak dodade.

-Htio je znati gdje ste naučili svirati tamburicu?

-A to. Pa recite mu , na utvaju, tako …trčeći za kravama.

Nato se i on nasmija i valjda prevede onome šta sam rekao. Smijali smo se uglas. I tako se ovaj cijelo večer nije odvajao od mene, i malo uz prevod, malo bez njega postadosmo pajdaši. Na rastanku dadoh mu ja i svoju adresu u Hrvatskoj, misleći da se i tako nikada više vidjeti nećemo.

No nelezi vraže, lanjskog ljeta, bas pri ručku dotrčaše komšijska djeca i jedva od silne dreke razumijeh da mene netko traži. Vele, neki stranac došao sa autom pred trgovinu i pokazuje papir sa mojim imenom i adresom. Ni u snu nisam mogao pomisliti da me Stiv Markovich, kako mi je u Cikagu rekao da se zove, došao posjetiti. Odem do trgovine, kad stvarno Stiv, glavom i bradom. Zagrlio me kao da smo braća. I kako je kod nas i običaj, dovedoh ga doma, a žena odmah postavila i za njega. I dok sam sa teglicom otišao izvaditi frišku rakiju, poslah po snajinog sina koji ide u srednju školu i uči engleski, nebi li se mogli lakše sporazumijevati.

E, kada je mali došao, odmah je bilo lakše. Mali je prevodio i meni i Stivu i razgovoru nikada kraja. Ostao je Stiv tri dana kod mene, a ja ga ko pravi gazda, provodao našim atarom, ali uvijek u pratnji maloga, jer inače sve ne bi imalo smisla. Stiv se čudio i divio ljepoti naše ravnice i stalno ponavljao kako je to pravi „paradajz“. Prvo mi je bilo smiješno, dok mi mali ne prevede da je Stiv ustvari rekao da je to raj. Nisam se baš slagao sa Stivom, ali nisam ga želio razuvjeravati …gradsko dijete.

Nakon tri dana reče nam Stiv da namjerava još otići u Zagreb, i da bi kada je već u Europi, rado posjetio i još neka mjesta. I još mi reče Stiv, kako mu je bilo jako lijepo kod nas i kako će uvijek na glasanju u Americi svoj glas pokloniti Tuđmanu i HDZ-u, jer su stvorili prekrasnu samostalnu Hrvatsku. Nisam se slagao sa njegovim mišljenjem, ali kao dobar domaćin, samo slegnuh ramenima. Zamolih maloga da mu prevede sljedeće:

-Eto, dragi Stive, i nama je bilo drago što si nas posjetio i što ti se tvoja djedovina toliko svidjela.Dođi nam u svako vrijeme ponovo u posjetu. No što se glasanja u Americi tiče, zamolio bih te da to ipak ne radiš. Sigurno je tvoje pravo glasati za onoga za koga misliš da je najbolji, no dođi Stive živjeti u Hrvatsku, jer tek onda ćeš moći reći tko je najbolji i najzaslužniji da bude na vlasti u Hrvatskoj.

Ne znam da li je Stiv razumio šta sam mu htio reći, no čini mi se da se ipak malo zamislio. Na kraju, uz silne isprike i moje odbijanje ostavio mi je na poklon 300 Dolara. Eto to je prilika da u spomen na Stiva kupim novi šešir.

Nedugo potom, raziđosmo se.

-E ovo moram ispričati šogoru …odlučno zaključi moj šogor …jer i on živi vani.

I eto to je kraj priče. Lijepo je imati pravo glasa, iako se ne živi u Hrvatskoj, ali smijemo li mi biti jezičac na vagi!? Smijemo li mi koji živimo vani odlučivati o izboru vlasti u Hrvatskoj!? Ne znam!

Ali ne bi bilo sgorega razmisliti o tome!