BOŽIĆNA PRIČA
piše: Dražen Radman
Dogodilo se to u nedjelju, 23. prosinca, dan uoči Badnjaka, a dva dana prije Božića, u vrijeme kad ljudi hrle u velike trgovačke centre, ne bi li na jednom mjestu pronašli sve one poklone kojima bi mogli na božićno jutro razveseliti svoje najmilije, pa čak i neke od onih malo manje milih.
S posla sam došao kući oko šest poslijepodne, umoran kao i obično. No, kod kuće nije sve bilo kao i obično. Naime, mjesec dana ranije, moja me žena napustila i otišla živjeti kod svojih roditelja. Sa sobom je povela našeg 7- godišnjeg Marina i 10- godišnju Petru. Nije više mogla izdržati to što me gotovo nikad ne bi bilo kod kuće jer bih, nakon posla i ručka-večere, jedva čekao poći vani s prijateljima, obično u omiljeni kafić, gdje bismo najprije prepričavali i komentirali dnevna događanja ‘u zemlji i svijetu’, a zatim i utakmice Lige prvaka. Ako bih i ostao kući, bilo bi to opet zbog neke utakmice ili pak zbog ružnog vremena…
Tako je to godinama išlo. Nije mogla izdržati s osjećajem da je, najvjerovatnije, više i ne volim, kao što sam je volio u prve dvije godine našeg braka. Posliije sam polako ali sigurno prestajao iskazivati želju da mi je stalo do njene blizine, do zajedno provedenog vremena, bilo u priči, šetnji ili nečem drugom…
No, posebno nije mogla izdržati pritisak u svojoj savjesti da živi s čovjekom koji je, negdje ‘na putu’, ostavio vrijednosti do kojih je nekoć držao, a što ju je, među ostalim, i privuklo k meni. Znala je, dakle, za način na koji sam stekao ‘dodatne’ materijalne povlastice, a to njoj nije davalo mira. S druge strane, ja sam sve više ogrezao u svojoj ‘poslovnoj putanji’, pa mi moralne prodike nisu ništa posebno značile. Zato, s vremenom, nisam ni mogao osjetiti njeno srce, pa čak ni najobičniju potrebu svoje djece za igrom s vlastitim ocem.
Često mi je govorila da prekinem s takvim ‘stilom’ života, a ja bih joj odgovorio: ‘Hoću…hoću… Kad dođe vrijeme za to…’ Ali to vrijeme nikako nije dolazilo. S jedne strane, sticao sam sve više i više, a s druge strane sam imao sve manje i manje…
Dakle, toga sam dana došao u prazan stan, baš kako je bilo i u mojoj duši. U blagdanskom ozračju, čovjek se, da to i ne želi, osjeti još usamljeniji nego inače. Nakon dva-tri na brzinu ubačena zalogaja, umjesto zasluženog odmora, jednostavno sam morao ‘izletjeti’ negdje vani, jer me zahvatio neki čudan nemir. No, nisam htio nikoga zvati da mi pravi društvo. Htio sam tumarati uokolo sam, samo da ne mislim na odnose u obitelji i na koješta drugo što bi me opterećivalo… Znao sam da ću djecu vidjeti nekoliko sati na Božić i to je bilo sve što mi je trebalo znati.
Tek kada sam izašao vani u noć, vozeći bez plana, s jednog kraja grada na drugi, sjetio sam se da sam već trebao kupiti darove za Marina i Petru. Čim sam na to pomislio, nešto me naglo stisnulo u prsima. Ne mogu to posve objasniti, ali mi je bilo jasno k’o dan da je to bio i – znak upozorenja. Prva misao mi je zatim bila: ‘O, Bože, toliko toga u svom životu radim krivo…’ Ne sjećam se kad sam prije toga posljednji put zaozbiljno izustio Božje ime… U meni se tada, nisam ni bio svjestan, nešto pomaklo i odškrinulo…
Po prvi sam put, dakle, ušao u taj novi trgovački centar, jer sam čuo da u njemu ima svega i da čovjek ne mora dugo lutati ne bi li pronašao i kupio primjerene darove za svoje drage. U centru je bila neviđena gužva. Blagdanski ugođaj u punom jeku. Sve je sjajilo i bliještilo, a izlozi su se među sobom natjecali koji je ljepši, uz obvezan slogan – ‘Čestit Božić i Nova godina!’. Svima poznate pjesme: ‘Tiha noć’, ‘Zvončići’, ‘Božić bijel’…, razlijegale su se golemim prostorom, kojeg je trebalo ispuniti svime što odgovara spomenutom ozračju.
Atmosfera se podizala do točke kolektivnog zanosa, pri kojem čovjek-potrošač uvijek biva doveden do odluke da ne bude ‘škrte ruke’. Zanos je to koji nuka da izabereš ono što je više, bolje i skuplje… I da, ako je moguće, poslije svega imaš osjećaj uspješno obavljenog posla. Tako sam i ja postao dio tog zanosa i posla, te kupio sinu skupocjenog robota na daljinsko upravljanje, a kćerki novi tip mobitela jer su ga već, upamtio sam to, sve njene prijateljice iz petog razreda imale. Nisam htio da se osjeća zakinuto ili čak neprihvaćeno u svome društvu. Osjećao sam da sam im kupio pravu stvar s mišlju: ”E, ovo će Petru i Marina sigurno razveseliti više nego bilo što drugo.”
No, kada sam u sebi, još dvaput, čuo odjek ‘…više nego bilo što drugo…’, u meni se opet nešto pomaklo. Suze su mi naglo navrle na oči i počele kliziti niz obraze. Nisam ih ni pokušavao zaustaviti, a niti sam podigao ruke da ih, brže-bolje, obrišem. Pustio sam da teku.
Iako iznenađen ‘razvojem događaja’, nije me bilo briga da me tko vidi takvog. Da, jako dugo mi se nije dogodilo da sam plakao. Još davno su mi neki ljudi rekli da muškarac ne smije sebi dopustiti takvu slabost…
Hodao sam trgovačkom centru, posramljen zbog vlastitih misli da ne postoji nešto što bi moju djecu moglo više razveseliti od upravo kupljenih darova. Bio sam posramljen jer sam sasvim zaboravio da bi mome sinu i kćeri, više od bilo kojeg drugog poklona, značilo da mama i tata opet budu zajedno i da se vole kao nekad. Da, kao nekada, kad sam se znao s njima valjati po podu i izmišljati priče prije spavanja, zbog kojih bi pucali od smijeha.
Suze, koje su, eto, same padale, kao da su bistrile moje mutne oči. I kao da mi se vraćao komad onog drugog, unutarnjeg vida, koji je, tu negdje, oduvijek čekao na mene. I gle, u tim se trenucima sjetih, začudo, onih riječi iz ‘Malog princa’, koje sam znao u nekim davnim danima govoriti drugima: ‘Bitno je očima nevidljivo…’
Zatim se dogodio prizor, za kojeg nisam siguran hoću li ga moći dobro opisati. To je bilo uistinu nešto najneobičnije što sam u životu doživio. Nekako sam znao da je stvarnost, ali viđena na drugi način… Dakle, gledajući u ljude oko sebe, primjetio sam da velika većina koja je došla kupiti darove – gorko plače… Vidio sam suze na njihovim licima koje su im se slijevale, ali koje uopće nisu primjećivali. Ulazili su i užurbano izlazili iz jedne u drugu trgovinu, ne obazirući se na spomenute kapi koje su im navirale i padale niz, uglavnom, zajapurene obraze.
Bio je to nevjerovatan i, rekao bih, dubok prizor! Shvaćao sam da su to bile suze koje su dopirale iz njihove nutrine. Koje su odavale njihovu nutarnju tjeskobu, strah, ili neku nemoć. A što bi suze bile krupnije, to bi značilo da je i njihova nutarnja bol bila krupnija.
Potom sam, prolazeći pored svih tih ljudi, doživio nešto još neobičnije. Pored svakog od ‘zaplakanih’, začuo bih glas, upućen baš toj osobi. Tako sam, pored jednog čovjeka, koji je nosio pune kese darova, začuo: ‘S tom kesom nećeš nikada kupiti ljubav svoje obitelji…’ Pored drugog sam čuo: ‘Ti si tako bogat i uglađen, a tako siromašan toplim, iskrenim riječima…’ Pored trećeg, kojeg sam mimoilazio, glas je bio vrlo jasan: ‘Prošlost ne možeš sam promjeniti… Još uvijek čekam da ti pomognem…’
Pored četvrtog sam čuo: ‘Priznaj da te ponos priječi oprostiti svom bratu ono što ti je učinio prije sedam godina… Oprosti mu, pa nastavi to s poklonima…’ Pored petog se začulo: ‘Prestani lagati ljude oko sebe. Laž je kao kula od pijeska. Sruši se kad se najmanje nadaš.’
Upućeni glasovi, bilo mi je jasno, dopirali su iz istog izvora. No, ljudi su i dalje užurbano kupovali ne mareći previše ni za svoje suze, a ni za spomenuti glas.
Na putu kući, u automobilu sam uključio radio. Po prvi put sam u životu čuo pjesmu ‘Oh, happy day’, iako sam je prije slušao stotine puta… ‘Oh, happy day… Oh, happy day… When Jesus wash… He washed my sins away… Oh, happy day!’ Znao sam da to nije bilo slučajno. Ništa nije slučajno. U meni se nešto događalo, a slutio sam i što je to…
Kad sam se, naposlijetku, vratio u svoj prazni stan, znao sam da ne smijem uključiti TV i zatomiti nenadana zbivanja u svome srcu. Sjedeći na udobnoj fotelji, pogled mi je lutao po sobi sve dok se nije zadržao na policama za knjige. Ponukan, ustao sam i uzeo u ruke najprašnjaviju od svih tih knjiga. Otvorio sam dva puta nasumce. Na prvom mjestu sam naišao na ove riječi: ‘Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja…‘, a na drugom: ‘Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni…’
Ne mogu riječima to izraziti, ali otvorile su mi se oči. Počeo sam moliti kao nikad prije: ‘Bože moj, oprosti mi… Oprosti mi za moju tamu… za moj pokvaren i lažan život… Ovako ne mogu više dalje… Smiluj mi se… Uđi, Isuse, u ovo moje jadno i ponosno srce… Ti me vodi…’.
Zatim sam osjetio da mi srce nije više tvrdo poput kamena. Neopisiv mir preplavio je moje biće. Znao sam da je to dar odozgor. Znao sam da mi se dogodilo Došašće, i to prije Božića. I znao sam da od tog trenutka, sasvim sigurno, nisam više bio isti čovjek…
Sjeo sam u automobil i odvezao se do zgrade u kojoj je živjela moja žena u posljednjih mjesec dana. Bilo je već prošlo devet navečer. Polako sam pokucao, na njoj već poznat način. Bio sam spreman da se vrata, možda, i ne otvore… Onda bih pokušao neki drugi put…
No, ona ih je otvorila i brzo rekla tihim glasom: ‘Spremam djecu za spavanje. Što hoćeš…?’ Nakratko sam je gledao u oči, a onda rekao: ‘Ne želim ništa… Samo bih ti nešto rekao, ako mi dopustiš…’ ‘Reci, ali brzo, jer moram ići…’, odgovorila je. ‘Oprosti mi što sam te povrijedio… Što sam ti nanio toliko boli svo ovo vrijeme. Tebi i našoj djeci… Oprosti što sam te zanemario, prestao osjećati… Kriv sam… Kriv sam što sam bio naivan i glup, kada sam dopustio da me pohlepa ponese… Mislio sam da će me učiniti sretnijim… Pretvorio sam se u ono što nisam htio… Nisi to zaslužila… Sad te samo molim da mi oprostiš… Ništa drugo.’
Nekoliko trenutaka tišine, uz međusobni pogled u oči. Zatim sam se polako okrenuo i pošao stepenicama prema izlazu. ‘Luka…?’ zazvala je blago, i pomalo drhtavim glasom. Okrenuo sam se i vidio njene lijepe oči kako se, kao nekoć, cakle. ‘Dođi… Uđi unutra… Moji su otišli na selo. Sutra će se vratiti.’ Gledala je u mene, shvaćajući da se nešto dogodilo. Osjetila je nešto drugačije u mom glasu, izrazu lica…
‘Svo sam vrijeme, zapravo, čekala na ovo… da se nešto dogodi…’, rekla je. Ja sam iz džepa izvadio i dao joj mali oblutak, a kojeg je meni teta Olga poklonila kako bih i ja mogao njime nekog drugog obradovati. Na njemu je bilo napisano: ‘Ljubav nikada ne prestaje.’ Kad je pročitala, najprije me nježno, a onda čvrsto zagrlila. Sreća koja me preplavila nikakvim se blagom nije mogla kupiti.
Tako smo neko vrijeme šutke stajali, a onda je mirno rekla: ‘Dođi u sobu pozdraviti Marina i Petru… Nisu još zaspali.’ Kad su me ugledali, oboje su u isti mah viknuli: ‘Taticeee!’ i za tren se našli u mom krilu, grleći me i ljubeći što su jače mogli. Nedostajao sam im. Nisam ni slutio koliko. ‘O, Bože’, mislio sam, ‘pa ovaj trenutak je za njih najveći poklon, a ne ono što sam im popodne kupio…’ Suze na mome licu bile su stvarne.
S njima sam se još malo poigrao, ispričao im našu omiljenu priču, a zatim ih poljubio za laku noć. ‘Tata, hoćeš li i sutra ujutro biti tu kad se probudimo?’ pitali su me kao po dogovoru. ‘Hoću. Bit ću… Bit ću tu…’, odgovorio sam, gledajući u njihove oči, koje su bile pune dječje iskrene i nepatvorene radosti…
Kada su uskoro zaspali, mojoj sam ženi ispričao što mi se tog poslijepodneva dogodilo. Sve ono što sam vidio i čuo u tom trgovačkom centru. Rekao sam joj da mi se u srcu, očito, dogodio Dar odozgor. Da su mi pale ljuske i da se bez pomoći i milosti Božje sve to ne bi dogodilo. Upijala je svaku moju riječ, jer ih dugo uopće nije ni bilo… Dugogodišnji usputni pozdravi i sporedna pitanja, bili su sve samo ne riječi koje grade povjerenje i toplinu doma.
Pustila me da pričam i, makar nije sve razumjela, znala je da je dobro… Samo je rekla: ‘I ja bih voljela tako… kad bih mogla…’
Bilo je dovoljno za tu večer… Znao sam da je to bio naš novi početak. Netko je rekao da se blagdan ne događa samo određenog datuma, već onda kad se srce otvori i primi Dar odozgor…
Sirota mrcina 😀