KAO DAR S NEBA

piše: Sonja Breljak
Berlin/ Dane uoči Božića, provedoh radeći, pišući, recitirajući, kuhajući, pjevajući, pripremajući, prateći razne proslave, sudjelujući u nekima,  organizirajući program nekih, pa opet u krug …pišući, kuhajući …uglavnom u ove dane sam vrlo često u raskoraku, točnije, između računala i štednjaka. Sudbina je to moje višestruke uloge zaposlene žene, domaćice, majke, novinarke s kojom živim u (ne)miru. Kako kad. Uglavnom, kako moja glava služi koječemu i u njoj se svega aktivnoga zbiva, smišlja, prevrće i okreće, naučih s puno stvari izlaziti na kraj brzo i praktično. Brzo kuham …sarma, kolači i ostale božićne zavrzlame, idu  mi od ruke. A kad počnem pisati …eh, taj početak! …posebno u kasno, noćno doba kad kod mene cijeli organizam funkcionira, kako bi se reklo, „sve u šesnaest“, eto ti kakva programa ili teksta u tren.

O, zna se dogoditi da za učinjeno kako domaćica tako i novinar, ne dobiju ni hvala, ali Bože hvala ti, kako za razne propuste oprostim (jer ne znaju što čine) djeci tako i odraslima. A događalo se kako ne. S nekih sam događaja, priredbi, proslava, znala otići s gorčinom, tugom, suzom …pa opet sve (negdje u dnu sebe posložim) kao zaboravim i idem dalje. Bit će …kažem u sebi, neki drugi puta, ne treba imati prevelika očekivanja. Pa i nemam ih više.

U Berlinu sam od 1994. godine. Stigla tad s obitelji u vrijeme rata. Pa sad, bilo je kako je bilo. Iza nas ostao jedan puni život, jedno obrazovanje netom završeno, jedno zaposlenje netom dobijeno, jedna obitelj netom formirana a zakoračili u neki drugi svijet u kojemu se tek trebalo izboriti za mrvice …poštovanje sebe i poštovanje od drugih. Kao da je to lako. Dvoje (od četvero) mlađe djece rođeni u Berlinu  1994. i 1997. godine. Već godinu iza započeh pjevati s crkvenim zborom. Vratih se staroj ljubavi (zbornom pjevanju) i taj moj Bogom dani talent, a kroz njega i druženje s ljudima, dade mi poticaj, snagu.

Kako su mali jačali i vrijeme za mene se produljavalo, moja druga ljubav, ona od koje je svojevremeno nastala i moja profesija …pisanje …izbi potpuno na površinu. Ne da se suzbiti. Traži svoj put. Riječi, rečenice, tekstovi poput ptica traže slijetnu stazu na računalu. E, da i tu novost, rad na računalu, donese mi povratak novinarstvu. Ne ide ni bez fotoaparata, najprije dobrog analognog modela, onda stiže i prvi digitalni, pa drugi, veći, jači, kvalitetniji. Skrasih se u dopisništvu Slobodne dalmacije. Točnije njena europskog izdanja.  Bilo je intenzivno i zanimljivo. Ponekad se znalo činiti kako redakciji splitske novine i nije pretjerano stalo do nizina ovog našeg iseljeničkog života. Ono …standard, patnja i ljubav ka domovini, jedinoj, pravoj  za koju žive i o kojoj sanjaju …te stvari su pronalazile brzo i lako, put do mjesta u novini . Sve ostale dileme iz života našeg čovika vani, ostajale pod pokrivačem.

Eh bilo je u tom poslu, u tom dopisništvu i dobroga i lošega. Upoznah naše ljude, što bi se reklo, od poda do krova, sklopih brojna lijepa poznanstva. A bilo opet i poštogod neugodnoga …gdje bi novinarski poziv bez toga.

Potrajalo to razdoblje do početka dvije tisućite, cijelo desetljeće. Sa stranica hrvatske dnevne novine nestalo i to malo tragova o životu i radu iseljenika. No, to me ne zateče nespremnu. Zahvaljujući kolegi iz Broda, već prenesoh polje rada na stranice ovoga portal. Moja samostalnost bi potpuna, donošenje odluka obavezno, uređivački poslovi sve obimniji. Sve više urednice a manje samo novinarke. O, kako me to obogatilo, osnažilo. Guralo među ljude ali i držalo na distanci. Nekako …po onome čime se bavim kao da pripadam svima a istovremeno i nikome.

I tehnološki stvari postale složenije. Ne šaljem više tek tekstove i fotografije kakvoj redakciji već sam i sama uredništvo, desk, redakcija u koju se slijevaju tuđi radovi. Odgovornost …sad i za druge …još i porasla.

Tamo s početka godine, pratila dolazak pape u Berlin. Mene vodila želja doživjeti nastup Zbora mladih HKM Berlin. Mlade rado pratim. S drugim novinarima zajedno krenuh tada ka Olimpia stadionu. Sva novinarska tehnika prošla specijalne preglede. E, nakon toga, moj fotoaparat, otkazao posluh. Znao ponekad izvrsno poslužiti a onda odjednom svu pozadinu slikanog objekta, “ofarbati” u zeleno. Uskoro se stvar i pogorša, sve boje nekako neprirodne pa bi jasno kako je sa svojih sedam godina, ovaj Sony, dogurao do kraja.

Tako, tamo negdje od svetog Nikole, ja bez fotoaparata poput ratnika bez oružja.Teško mi samo pratiti događaj bez fotografiranja. Navika. Fotografije drugih često nisu ono što trebam, ni po motivima a niti po kvaliteti. Problem, teški problem. Nada u popravak starog fotoaparata skoro izgubljena. U skoru nabavku novog svakako izgubljena. Tamo gdje pripadam …obitelji, portalu …u trenutku nema prevelikih mogućnosti. Tamo gdje ne pripadam …a kome i pripada slobodni novinar? …još manje. Tko još razmišlja o meni?! S kim još uopće mogu o tome razgovarati? O kome, za koga, kuda, kako …dilema do dileme.

Takva situacija bila do prije koji dan. Sinoćnju polnoćku sam već fotografirala svojim fotoaparatom. Novim. Tu je kraj mene na radnom stolu. Nikon D3200. Kupljen u nedjelju, na četvrti advent. Kako sad, reći ćete. E lijepo, sve se dogodilo na treći advent, za božićne proslave Saveza hrvatskih društava. Program sam osmislila, organizirala i vodila, recitirala.  Pjevao zbor (dio) Misije, u kojemu i sama pjevam, nastupila djeca Hrvatske nastave, pa mladi, divni plesači Marina  i Paskal. Bila uistinu lijepo, najljepše do sada božićno druženje Saveza. Ono hvala …peče, ali dobro mislim, bit će jednom, možda jer sam žena pa eto, tko bi znao, zaborave …mislim tako i mučim se.

Za vrijeme večeri prišla mi organizatorica Zbora mladih. S njom i predstavnici par  drugih društava. Dobih čestitku i dar. U čestitki piše: –Draga Sonja, u ovo božićno vrijeme kao znak zahvalnosti za tvoju vjernu podršku rada svih društava primi ovaj mali dar za nabavu tvoje nove kamere!  U potpisu: Zbor mladih. Supotpisnici: Zavičajni klub Tijarica, Zavičajni klub Brođani i HDZ Stjepan Radić.

Za nevjerovati!  Sanjam?!  Suze mi u očima. Bez riječi sam. Dirnuta. Dugo, dugo, više dana stajalo sve tako netaknuto na mom radnom stolu, čitala i čitala …U čestitki i rečenica iz Svetog pisma: „I evo Vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.“  Osjetih …jesam. Moj  božićni dar stoji na radnom stolu dok ovo pišem. Kao dar s neba.