Huuuura!!! Javila nam se opet naša Snježana iz Guatemale!!! Ona i Onni piče biciklom oko svijeta i dalje nezadrživo. Ovu zanimljivu pustolovinu psa Onnija i Snjezy prenosimo s prijateljskog portala MOJA PUTOVANJA
Piše: Snježana Ferketić
Iz Antigve smo krenule na slavno jezero Atitlan. Kao i Antigva i ono je must see. Kombinirale smo autostop i jeftine chicken buseve, u kojem mi je na kraju neki dobri čovjek ukrao fotoaparat. I kad kažem dobri, stvarno se takvim i predstavljao, praveći se da nam pomaže oko stanice na kojoj moramo sići, a zapravo nas namamio na tržnicu na kojoj je nestao u gužvi sa mojim aparatom. I još važnije sa svim mojim fotkama i snimkama od proteklih tjedana 🙁
Prva postaja na jezeru Atitlan nam je bila Solola, mjestašce koje je zapravo iznad jezera, a ugostio nas je Pedro sa obitelji. On je turistički vodič, no obitelj još uvijek živi tradicionalnim načinom života i međusobno pričaju majanskim jezikom. Iako smo bile iscrpljene i pod dojmom krađe, uživale smo u pripremi večere i tortilja, i sve to u društvu ove ljupke obitelji i ostalih 5-6 couchsurfera.
Mi smo trebale biti u sobi sa još jednim CSerom iz Meksika, Crisnom. On je stigao dan prije pa je zauzeo krevet, a mi smo imale svoje karimate pa smo trebale spavati na podu. Ipak, naše fine guzice, razmažene kod Roberta i njegovog tate, nisu htjele na hladni pod, pa smo Crisni došle sa idejom kako bi svo troje trebalo spavati u istom krevetu. Ma moooožemo se stisnuti, ma imaaaa mjesta.. A on pristojan pristao, što će s nama 🙂
Usred noći, kako sam ja bila u sredini, shvatila sam da to ne mogu više podnijeti, em me boljela leđa, em ukočeni ekstremiteti, pa sam se preselila na pod. A Crisna je vjerojatno istovremeno proživljavao svoju najgoru noćnu moru.
Znao je da bih ja trebala spavati kraj njega, ali nije primijetio da sam u jednom trenu napustila krevet. Što je dovelo do potpune panike kad je Ceiba skočila na krevet i počela ga lizati po licu 🙂 Ah, jadan dečko, umirale smo od smijeha kad nam je to ujutro prepričavao 🙂
Iz Solole smo se spustile u Panajachel, mjesto na obali jezera odakle smo uzele brod do sljedećeg mjesta na jezeru – San Marcos. Ako želite odmoriti dušu, to je pravo mjesto. Vrlo smireno, puno hipija, meditacije, ugodno oku.
No, mi tamo nismo uspijevale ni u čemu od navedenog. Šetnja sa našim pesonjama je izazivala poseban stres. Lokalni psi, nenavikli na pridošlice, prilikom svake šetnje su započinjali svađu i sukobe, pa smo već sljedećeg dana krenule put novog mjesta na jezeru – San Pedra.
Po pričama to je mjesto bogatog noćnog života, ali nama se nije činio takvim. Čim bi pao mrak, ljudi sa ulica bi nestali, pokoji bar bi radio, no ništa više od toga.
Ostale smo dva dana, ponajviše zbog super finih torti koje smo otkrile. Pod «torte» ne mislim na kolače, već na lepinju punjenu mesom i povrćem i umacima 🙂
Kraj tjedna se bližio, a samim time i naš povratak u Gvatemala City. Kako smo na jezero stigle sa sjevera, odlučile smo zatvoriti krug oko njega odlaskom sa juga, iz grada Santiaga. No nismo znale da je ta cesta potpuno neprometna. Na dan odlaska jedva smo uspjele stići do mjestašca San Lucas, gdje smo dale zadnjih 100GTQ za sobu u hotelu.
Jezero Atitlan – no me gusta. Ili ti po naški, ne sviđa mi se. Možda je stvar u meni (naravno da je), ali užasno me je živciralo što apsolutno nigdje nisam mogla mrdnuti bez da se iz mene ne pokuša izvući što više para. Prijevoz brodom skuplji, namirnice u trgovini skuplje. I možda bih to prihvatila da sam stvarno došla kao turist. Ali prošavši već dobar dio Gvatemale, iskušivši nepatvorenu gostoljubivost, ovo trčanje i povlačenje za rukav, pa čak i pokušaj naplate prijevoza autostopom, mi je bilo užasno frustrirajuće.
Nakon neuspješnog traženja smještaja u Gvatemala Cityju preko CS, obratile smo se našoj zadnjoj opciji – Mainoru. Taj dečko nas je vidio iz auta dok smo biciklirale na ulici kad smo prvi put stigle u grad. Zguglao nas je i našao Trishinu FB stranicu, te joj poslao poruku da mu se javimo ako ćemo ikada išta trebati, uključujući i smještaj na par dana.
Profilna slika nije otkrivala ništa, osim dugih dredova. I tako smo se, po tko zna koji put, našle u situaciji da svoje živote povjeravamo potpunom strancu i nadamo se da je u duši dobar čovjek 🙂