ZLOČINAC ILI DOBROČINITELJ

PANTA REI

piše: Martina Budimir
Poštujem odluku nekih svojih poznanika koji ne žele imati djecu. Poštujem i razumijem i njihove razloge.

Nerijetko se i sama zapitam, je li moja odluka i ogromna želja da postanem roditelj ispravna s obzirom na okolnosti u svijetu u koji sam donijela novi život, iako nikada i nizašto tu odluku ne bih mijenjala. Dijete je ispunjenje smisla mog života i izvor moje sreće!

Ne poštujem i ne razumijem one koji djecu ne žele, nemaju majčinski/očinski poriv, ali ih, eto, rađaju zbog pritiska okoline i stalnog zapitkivanja rodbine i prijatelja: „Pa kada ćete se već odlučiti na dijete?“ Nevažno koliko se kasnije snalaze/ne snalaze u toj ulozi.

Obitelj i odgoj su vrlo osjetljive teme, teme koje vjerojatno svakoga od nas osobno pogađaju. Stoga sam bila u velikoj nedoumici doticati se nekih drugih primjera obitelji neprilagođenih vremenu u kojemu živimo ili ne. Shvatila sam da stavovi o nekim od tih obitelji nikako ne mogu biti tako kategorički kao što su zvučali stavljeni na papir. Lomila sam se jer bih se kao čitateljica i majka vjerojatno i sama našla prozvanom nekim svojim izjavama.

Iako htjedoh pisati i o tim nekim drugim tipovima obitelji ne osuđujući ih, ipak je zvučalo kao osuda. A kako osuđivati žrtve vremena u kojemu živimo, vremena u kojemu je preživljavanje postalo vrlo zahtjevna vještina?!

Htjedoh napisati i kako mi se ne čini mudrim bezglavo donositi život na ovaj svijet i u ove okolnosti. A onda uhvatih sebe u svoj veličini svoje laži. Ma, ima li što ljepše od donošenja novoga života na svijet, ma koliko bezglavo to s obzirom na okolnosti bilo!? Nekako se sve ipak na kraju složi kako treba, a dijete je oduvijek bilo i ostalo najveća radost.

Ipak, ponekad mi se uopće ne čini mudrim odgajati djecu po svojim pravilima težeći nekim već pomalo arhaičnim idealima u svijetu u kojem su svi ideali, osim ideala moći, slave, novca i materijalnog, nestali. Zadržat ću se stoga na onome o čemu prvotno i htjedoh pisati, na odgoju u i usprkos okolnostima u kojima živimo.

Neki moji poznanici, dakle, ne žele imati djecu i odgajati ih prema svojim uvjerenjima u ovom okrutnom svijetu u kojemu se na koncu sve svodi na surovu borbu za egzistenciju. Smatraju kako bi djeca odgojena po nekim tradicionalnim mjerilima, s usađenom težnjom ka višim vrijednostima poput pravednosti, morala i uvažavanja drugih i njihova mišljenja, u ovom svijetu ustvari bila neprilagođena, izgubljena, nesretna i izložena zlostavljanju okoline.

Isto tako, svakog roditelja, koji odgaja djecu po tim nekim, danas već staromodnim idealima, smatraju zločincem. Pa kako onda biti siguran u ispravnost svojih postupaka?! Ako je jedna od mojih glavnih uloga biti dobročinitelj svome djetetu, kako ga onda pustiti u svijet bez usađenih nekih drugih vrijednosti i neopremljena vještinama s pomoću kojih će se moći ravnopravno boriti protiv svih izazova suvremene civilizacije? Jesam li ja onda zaista zločinac prema svom djetetu?

Trenutno je aktualna rasprava o zdravstvenom i građanskom odgoju, a u kontekstu te rasprave i ona o odgoju uopće. Postavlja se pitanje odgovornosti roditelja, škole, društva… Često se kategorički tvrdi kako odgoj, koji bi svoje polazište trebao imati prvenstveno u obitelji, danas gotovo da ne postoji.

S gledišta roditelja i nastavnika, nevoljko priznajem da u određenom broju slučajeva doista jest tako. Stoga već sada vidim kako je odgoj moga djeteta u neku ruku promašen i kako ja istovremeno jesam i zločinac prema svome djetetu. Kako drukčije nazvati roditelja koji svoje dijete ne uči nasilju i ne uči podmetanju noge drugima, a na svoje sam uši toliko puta čula roditelje koji na taj način instruiraju svoju djecu uz obavezan komentar: „Ne budi lud, bolje ti njega nego on tebe!“ ili „Snađi se, što te briga za druge!“.

Kako djetetu objasniti smislenost poštenog života, učenja i rada u društvu u kojemu se na svakome koraku spotičemo o nepoštenje, nepravdu, krađu, nasilje…

U ne tako dalekoj prošlosti, vjerujem da su se i moji roditelji borili s istim dilemama, ali mislim da su tada, u svojoj odluci da svoju djecu izvedu na pravi put, ipak bili u većini. Nekako mi se čini da većina roditelja danas djecu odgaja na gore opisan način, uvjeravajući ih kako je jedini imperativ u životu osobni probitak bez obzira ne sve druge, bez obzira na žrtve.

Kako onda preživjeti naoružan samo i jedino odgojem koji kao maksimu ima poštenje, pravednost i ljubav prema bližnjemu? Ja sam, bačena tako „goloruka“ u svijet, preživjela. Ostala sam vjerna onome čemu su me učili roditelji. Tim se vrijednostima i danas vodim u životu. Upravo stoga svoje roditelje smatram svojim dobročiniteljima.

Hoće li i moje dijete opstati? Hoće li jednoga dana imati potrebu prenijeti iste te vrijednosti svojoj djeci i hoće li smatrati svoje roditelje svojim dobročiniteljima?

Nadam se da mu razočaranja i svijest o tome da svijet ipak funkcionira malo drugačije neće ubiti volju za poštenim i pravednim životom. Nadam se da neće, suočen s realnošću, izgubiti vjeru u ideale i u smisao života i odgoja.

Iako se svakoga dana borim s tim strahom, nadam se da me moje dijete jednoga dana neće smatrati zločincem. Ja ga ionako drukčije ne bih mogla, a ni znala odgajati!

I …odat ću vam jednu tajnu. I danas naivno vjerujem da me moji roditelji nisu bacili „goloruku“ među vukove. Mislim da su upravo vrijednosti, koje su mi oni usadili, bile i ostale moje najjače oružje!