DISKRIMINACIJA SVUDA OKO NAS

piše: Martina Budimir
Bio je to Dan žena. Dokle god postoji, slavi se i obilježava, tj. dokle god postoji potreba za tim, njegov cilj i svrha nisu ispunjeni.

Do nedavno se smatralo nemogućim da tamnoputa osoba postane predsjednikom SAD-a. I ovih se dana ponavlja slična priča. Hoće li novi papa biti Crnac? Dokle god se ta mogućnost smatra presedanom i dokle god postoji potreba za raspravljanjem o istome, rasna diskriminacija živi.

Muškarac koji kuha i pere suđe. Papučar, ruglo, nedovoljno muškarac! Muški i ženski poslovi. Dokle god postoji potreba naglašavanja da ON radi ženske poslove, spolna i rodna diskriminacija je među nama.

Veliki, zapravo, onaj najvažniji dio života družimo se s osobama svoje ili slične dobi. Odjednom skok u stvarni život, radnu sredinu (za one koji imaju tu sreću, naravno). Odjednom trećinu dana provodimo s onima daleko mlađima ili daleko starijima od sebe. „Ma što zna taj balavac?!“ Ili: „Ma ona je već odavno za starački dom!“.

Diskriminacija svuda oko nas, neizbježna, svakodnevna.

„Ja ti s takvim ljudima jednostavno ne znam razgovarati!“, komentar na susret s osobom u invalidskim kolicima. Naglašavanje kako je u nekoj instituciji omogućen pristup invalidima, prilagođen ulaz. Dokle god postoji potreba isticanja toga, dokle god to nije samorazumljiva činjenica, prava ravnopravnost ne postoji.

Eto zašto nisam neki pobornik i ljubitelj ovakvih dana. OK, znam da im je svrha dobro, ostvarivanje prava potlačenih, sjećanje na neke hrabre ljude koji su pokrenuli svijet, ali alergična sam na deklarativno slavljenje jednoga dana u godini, a ženu treba slaviti uvijek. Muškarca treba slaviti uvijek, mlade, stare, potlačene, invalide…

Prate nas ovakvi dani cijeloga života, pa i nakon njega. Skrušeno priznajem kako se nerijetko sjetim dragih mrtvih tek na dan/noć kada groblja svijetle poput najluđeg light showa.

Zato, dragi muškarci, sjetite se malo češće svojih žena! Prihvatite činjenicu da su u mnogome poprimile osobine muškaraca, samostalne su, razmišljaju svojom glavom i ne trebaju vas za preživljavanje, ne strepe više hoćete li im svakoga dana donijeti plijen iz lova ili drva iz šume.

A i vi, žene, glavu gore, osvijestite si ovu činjenicu, počnite živjeti ravnopravno, jer koliko cijenite sebe, toliko će vas i drugi cijeniti! Ne morate više glumiti slabiji rod, kriti da možete puno više, no što se od vas stoljećima očekivalo, kako biste zaslužili malo ljubavi vašeg macho muškarca.

Tek onda, kada se na muškarca, koji pere suđe, ne bude upiralo prstom i podrugljivo mu se podsmjehivalo, tek onda kada se ženu, koja je sposobna sama držati konce u rukama, ne bude gledalo kao muškaraču i emancipiranu babetinu, rospiju ili beštiju, tek tada ću povjerovati u iskrenost onih koji slave i obilježavaju ovaj dan.

P.S.: Pssst, nikome ni riječi, ruža, koju sam dobila na poklon, ipak me je strašno obradovala. Što ćete, relikti prošlih vremena! Lijep je osjećaj dobiti cvijet, zažmirit ću što je baš na ovaj dan.