KRALJEVICA …DAN POSLIJE

IZ DRUGIM MEDIJA ...črčkarije.com
Davne 1729. godine, austrijski car Karlo VI, na istočnoj obali Jadranskog mora, prvi je pokrenuo pravi pravcati pomorski biznis. U Kraljevici, od vjetrova dobro zaštićenoj dubokoj uvali, osnovao je tvornicu brodova – brodogradilište čiji su radnici, godinama nakon osnutka, izgrađivali jedrenjake, parobrode, trgovačke i ratne brodove, trajekte, a u novije vrijeme i jahte raznim svijetskim bogatunima.

Ovo brodogradilište, koje je izgradilo više od 190 brodova, bogato poviješću i raznim životnim pričama radnika koji su u njega kao šegrti stizali iz svih krajeva bivše države, Kraljevici i stanovnicima okolnih mjesta osiguravalo je razvoj i napredak sve do nedavno, točnije 4. lipnja 2012. godine, kada su svi, i stari i mladi, odjednom dobili otkaz! Njih više od 400 završilo je na ulici.

Neka viša nedodorljiva sila zdrobila ih je u sekundi zauvijek zaključavši vrata stoljetnog brodogradilišta. Mnoge medijske kuće popratile su ovaj događaj poslavši vijest u svijet – neka vide svi kako povijest i tradicija izumire. Naš portal, za razliku od njih, to nije učinio. Mi smo htjeli malo drugačiju priču! Nas je zanimalo kako cijela situacija izgleda uživo dan poslije. Kako izgleda ovaj gradić sada kada su, nakon 283 godine, buka radnika, škripanje dizalica i zvuk čekića odjednom utihnuli. Moja malenkost dobila je obavezu pozabaviti se ovim novinarskim zadatkom, stoga sam u utorak 5. lipnja rano ujutro, dok još sunce nije zapeklo, odlučio krenuti u akciju.

Ne ulazeći u Kraljevicu, do brodogradilišta sam poput špijuna na zadatku potajno došao s njegove stražnje strane gdje me umjesto stotine parkiranih radničkih automobila dočekalo prazno parkiralište i plavi znak “Brodogradilište Kraljevica” koji je iskrivljeno virio iz grmlja. Parkirao sam auto i odlučio prozujati okolo.

Tišina. Nigdje nikoga, a na sredini parkirališta ruzinavi nogometni gol. Nečujno sam se spustio do velike bijele ograde i ulaza na kojem nije bilo čuvara, već samo oznake upozorenja kako su ulaz i fotografiranje strogo zabranjeni. Provirio sam kroz ogradu nadajući se kako ću unutra nekoga ugledati te ga zatražiti komentar, no ništa od toga. Ukoliko sam to želio, mogao sam slobodno ući te pronjuškati halama u kojima su se gradili vojni brodovi pa čak i ponešto uzeti za uspomenu, npr. neki dio austrijskog vojnog arsenala koji će sada zasigurno završiti u nekom od muzeja.

Odlučio sam se vratiti, ući u centar mjesta i vidjeti reakcije Kraljevičana kada mi se odjednom, kamion talijanskih registarskih oznaka, stvorio iza leđa! Vozač je počeo nervozno trubiti i psovati što je nakratko ubilu onu tišinu, no ništa. Nervozno je izašao iz kamoina i lošim engleskim jezikom upitao me što se to ovdje događa. Objasnio sam mu kako je sve otišlo kvragu i kako će vjerojatno svoj kamion, pun brodskog materijala, morati vratiti tamo odakle je i stigao. Čitav znojan nevoljko se okrenuo, a zatim odvezao tko zna kuda.

Stigao sam u centar. Ni tamo nema nikoga, prazno i pusto što se ne bi moglo reći za nekolikodana ranije kada su radnici brodogradilišta poludjeli i kao gladni vukovi pokucali na vratagradonačelnika, potpuno nespremnog za ovakvu situaciju koja se u ovom malenom primorskom mjestu najvjerovatnije nije dogodila nikada. U daljini sam ugledao nekoliko starijih mještana kojima sam se odmah približio hvatajući što bolji položaj za fotografiranje. U tišini su promatrali prazne dokove, dizalice i mirno more ne vjerujući kako se sve zaustavilo u sekundi.

Spustio sam se skroz do mora te došao do drugog ulaza, onog glavnog na kojem također nije bilo nikoga, već samo spomen ploča borcima dvaju pobjeđenih ratova pokraj koje ću, barem mi se tako čini, ubrzo vidjeti i novu – posvećenu ratu za egzistenciju kojeg nažalost hrabri radnici ovog brodogradilišta  nisu uspjeli dobiti. Neka im je sa srećom!

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments