JEDAN ŽIVOT MALO JE

piše: Emil Cipar
Ah ljudi moji kako vrijeme prolazi. Nisi se ni okrenuo, a ono…

Dobro nećemo očajavati. Ima se još vremena pa ga valja pametno iskoristi. Pitanje je samo …kako? Kako se snaći u poplavi novih vrijednosti i galopirajućoj inflaciji starih na koje si navikao i s kojima si odrastao.

Pojavio se sveznajući i sveprisutni Internet. Što učiniti s njim, koje mjesto mu dati u mom životu?

Ignorirati ga u potpunosti …ne ide. Brz način dolaženja do informacija je privlačan. Jednim klikom obletiš svijet u tisućinki sekunde. Ne bih htio biti od jučer, pa ga koristim …naravno.

Ali Internet se, kao zloćudni tumor uvukao u sve pore života. Nema gdje ga nema. U kafiću …nekada mjestu nevezanog druženja …ne ide više bez interneta.

To mi se baš ne sviđa, jer je Internet potisnuo jednu drugu vrijednost koja se nekada zvala druženje. Dobro …i sada se tako zove, ali ne družim se više sa dragim osobama, nego sa hladnom tehnikom. Ona diktira teme.

Ne vjerujete!? Pa dobro …počnemo na primjer razgovor o kazalištu za stolom u nekom od kafića. U Slavonskom Brodu nije neki kazališni život, ali za moje potrebe je ponuda dovoljna. Davno prije bi se razgovaralo o najavljenim ili gledanim predstavama. Svako bi iznio svoje mišljenje i svoje viđenje, Ponekad bi „frcale iskre“, jer se mišljenja nisu dala uskladiti …ali to je bio život. Moj život, na kojega sam navikao.

I bile mi drage te diskusije.

I danas se na istu temu troše riječi, ali scenariji izgleda drukčije:

-Ej jesi čuo …uskoro gostuje HNK u Brodu sa… Čekaj samo malo!

I onda počne sa tipkanjem po mobitelu.

-Aha …evo …Gospoda Glembajevi.

-E to bi se već dalo pogledati. Posljednji puta sam gledao tu predstavu prije 20 godina.

-Evo vidi kakve su ktitike …nastavlja sugovornik i gura mi mobitel pod nos. Display je naravno izvan dometa dioptrija ugrađenih u moje naočale.

-Ne vidim …možeš li mi to ispričati!?

-E jebiga, pa piše ti ovdje sve. To je najnovije s googla. Šta se ima još pričati.

Što se ima još pričati!? Stvarno! O čemu pričati s poznanikom, a da se ovaj ne osjeća izazvanim gurnuti ti pod nos neko čudo od najnovije tehnologije i-pad, i-fone, android ili neko drugo božanstvo.

Novine ne smijem više čitati javno, a u kafiću pogotovo. Bio mi je to nekada najveći gušt, nakon jutarnje šetnje sa Čukom, navratiti u neki od kafića na obali Save i uz kavu pročitati dnevne novine.

Naručim za sebe kavu sa šlagom, a za Čuku zdjelicu svježe vode i uzmem dnevne tiskovine. Ptice pjevaju na granama iznad glave, lijep pogled na obalu Save, ugodne stolice, cigareta…

Sada više ne uspijem niti naslove pogledati u miru. Novine su tako svježe da na prstima ostavljaju tragove tiskarskog crnila, ali uvijek naiđe neki poznanik koji pokvari idilu i koji već već zna čitavi sadržaj novina.

-Uhvatili su onoga što je postavljao bombe, čitao sam baš na internetu …evo vidi! I onom poznatom gestom gurne mi pod nos ono čudo od tehnike.

Ja još nisam uspio ni doznati da je bila bilo kakva eksplozija, a ovaj već poznaje krivca. E jebem ti život! Pa nisam mislio tako. Htio sam uživati u cvrkutu ptica, u mirisu kave, u pogledu na obalu Save između pogleda na stranice novina.

-Nije to bio terorizam kaže Grga. Bili su to neki početnici.

-Čovječe ne zanima što kaže i misli Grga? Jebote ja još nisam ni doznao o čemu se radi, a ti već znaš sve.

-Ma nisu to bili teroristi, nema terorizma u Hrvatskoj, kaže Grga! A i Milanović kaže …čekaj samo malo …što kaže Milanović …aha …evo! I opet mi gurne pod nos ono čudo od tehnike …android, i-pad, i-fone, ili kako se već zove.

Polako gubim živce.

-Ma čovječe ne zanima me što kaže Grga i što kaže Milanović. Ja znam da terorizma u Hrvatskoj ima i da sam ja upravo sad žrtva terorističkog napada.

-Ej vidi, pa i ti imaš novi android!!! Uf jebote, pa zašto onda čitaš novine kad možeš sve vidjeti na mobitelu!?

Ostavljam novine, plaćam nepopijenu kavu. Ono najbolje u njoj …šlag …je ostao u šalici, budim psa koji je zadrijemao pod stolom… Dolazim kući …doručak …kavica …internet.

Na facebook profilu imam 46 novih obavijesti. Nove u odnosu na sinoć kada sam posljednji puta bio na toj stranici.

Pa dobro! Da baš vidimo iz prve ruke što je novoga u svijetu: Željkova kuja opet skotna, novo alarmantno zagađenje zraka, Josip Mayer ponovo komentira svoj status iz 91., nova knjiga u izdanju Mozaik knjige i …ja …u kafiću jutros sa novinama u ruci na slici objavljenoj sa i-pada.

Jedan život malo je da bi se čovjek privikao na nove vrijednosti. Isuviše  su mi drage stare da bi ih mogao odbaciti. Lajkam objavu sa mojom slikom iako mi se uopće ne sviđa. Ispadam na njoj kao osoba izvan vremena.

Jesam li to stvarno? Ne znam! Ali znam da se nekako čudno osjećam. Želim nove tehnologije, prihvaćam njihove nesumnjive prednosti, ali želim o njihovom sudjelovanju o mome životu odlučivati sam.

To očito više ne ide.  A drugi život? Pa nemam ga …jebiga.

Jedan život malo je da se srce napije.
Uvijek žedno ljubavi dva života treba mi.