Naš čovjek u Njujorku
piše: Emil Cipar
Sjećete li se još? Prije točno godinu dana pisali smo o Filipu Novoselu iz Slavonskog Broda. Filip se tada pripremao na put u Njujork i imao je nakanu studirati na poznatoj glazbenoj akademiji The new school for Jazz and contemporary music.
Godina dana je prošlo. Što se u međuvremenu dogodilo s Filipom htjeli smo znati. Daleko od očiju ne znači uvijek i daleko od srca. Filip je zahvaljujući društvenim mrežama uvijek dostupan, pa ga zamolismo za kratki intervju. Na odgovore nismo trebali dugočekati.
Okolina formira čovjeka, pa nas zanima kako je Njujork djelovao na tebe?
-Ja bih rekao kao prvo da je djelovao vrlo pozitivno na mene – pomogao mi je shvatiti gdje ja to pripadam, koji su mi ciljevi… pomogao mi je shvatiti koji su moji nedostaci i kako se usredotočiti na njih i raditi na njima. Družim se ovdje sa zaista svjetskim talentima i glazbenicima – to su ljudi koji vrlo krvavo rade i bore se za svoj cilj.
Jesi li postao bolji ili lošiji čovjek?
-Mogu reći samo da sam postao bolji glazbenik, a to kakav sam čovjek neka drugi ocijene. Pokušavam i trudim se uvijek biti bolji, kako u profesiji – tako i u životu.
Jesu li se promijenile tvoje životne vrijednosti?
-Nisu.
Jesi li postao kozmopolit, građanin svijeta. Ako jesi kako to djeluje na tebe?
-Odgojen sam tako da volim svoje i poštujem tuđe, te da ljude procjenjujem prema njihovom odnosu prema meni, a ne prema nacionalnosti, vjeri i kulturi. Na tim idejama temelji se i moja glazba, jer moja glazba sadrži elemente različitih kultura – spaja istok i zapad. Činjenica da u mojoj svirci i glazbi prevladavaju razni glazbeni stilovi me ovdje i dovela.
Sviđa li ti se obrazovni sustav u USA?
-Mogu govoriti samo o onome sto sam iskusio – a to je razina visokog školovanja. Ono što razlikuje naše fakultete od njihovih je to da njima nije bitno kojim ste putem došli do nekog cilja, već je bitno da ste došli. Naši fakulteti su prilično konzervativni te vam daju samo onaj tradicionalni put do cilja – dok smatraju da drugi ni ne postoji, pa sve naše visoke glazbene institucije ignoriraju ono što se događa u svijetu zadnjih sto godina. Kod nas ne postoji jazz, ne postoji world music. Za takvo nešto morate ići na seminare u Europu ili negdje dalje… Postoji nešto što se zove music business. Pa to je cijela znanost – a vi to kod nas nemate gdje naučiti – sve morate osjetiti na svojoj koži.
Koje vrijednosti bi hrvatski učenici trebali naučiti u svome školovanju, a što je suvišno?
-Mislim da bi se u svemu više trebalo posvetiti praksi a ne teoriji. Mi previše učimo kako se nešto radi umjesto da to u stvarnom životu napravimo.
Možeš li si zamisliti svijet bez granica? (bez država, bez nacija…)
-Ne mogu. Smatram da svaka nacija obogaćuje svijet na svoj način. Svaka kultura nešto je dala. Ja naravno sve to gledam kroz glazbenu prizmu i sretan sam što ovdje mogu upoznati različite ljude. Ovaj semestar svirao sam u bendu u kojem je trubač bio Islandjanin, saksofonista Talijan, klaviristica Japanka, basist Izraelac, vibrafonist Amerikanac, a bubnjar Švicarac. Znate li koliko je to različitih utjecaja, kultura, običaja? To je bogastvo.
Koliko ti je tvome životu važna familija?
–Bez njih i njihove ljubavi ne bi bio nigdje.
Jeli tambura kroz tvoje sudjelovanje u svijetu jazza postala poznatija?
-Ako je, nitko sretniji od mene.
Savjet svima koji misle krenuti tvojim stopama!
-Budite uporni i vjerujte u to što radite.
Filipe, opet si pokazao zrelost i jednostavnost! Nastavi tako!
Sta reci, krasan razborit mladi covjek. Svidja mi se ma sve sto je napisao, i” kada bi svi razmisljali tako nikada nebi bilo mrznje ni ratova” – Smatram da svaka nacija obogaćuje svijet na svoj način. Odgojen sam tako da volim svoje i poštujem tuđe, te da ljude procjenjujem prema njihovom odnosu prema meni, a ne prema nacionalnosti, vjeri i kulturi.