Iz naše arhive/ objavljeno 11. svibnja 2010.
tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin je njemačka i svjetska metropola. Uza sve dugove kojima je opterećen i opću financijsku krizu, ujedno je to povijesno, nasljeđem i kulturom, vrlo zanimljiv i bogat grad. I prostran je.
Prostire se na 891 četvorni kilometar. Ili što bi rekli, „ima ga ihihi …”! Pa ne čudi da njegovih četiri milijuna stanovnika neke dijelove vlastitoga grada i ne poznaju.
Kad smo sredinom devedesetih godina „aterirali“ u Berlin, bili smo vrlo radoznali. Pomagalo je to zaboraviti neke druge stvari pa grad temeljito upoznasmo.
Odavno je tome da napustismo dio grada koji nam je pružio prvotni smještaj.
Dugo nisam išla u ovaj dio grada. Sad evo, autobusom X34, onim što malo brže promiče jer ne staje na svakom stajalištu, vozim se ka četvrti Spandau, točnije njegovu dijelu koji nosi naziv Kladow.
Skoro sat vremena trebam za dostići cilj. A on je –klinika Havelhöhe.
Tu već pet tjedana leži prijatelj i kolega Ivo Dorotić. Ovo je prvi mogući posjet. Radovalo me vidjeti da je Ivo bolje. Problem s plućima pokazao se vrlo ozbiljnim. Ivo bio u umjetnoj komi. I jako izmršao, organizam oslabio. Ali konačno samostalno diše. Stvari idu na bolje. I Ivo, iako još teško, puno i rado priča, a o čemu drugome, nego o sportu, Croatiji i Herthi. Pa i medicinsko osoblje, hoće-neće, mora sudjelovati u sportskim analizama Herthina pada ili uživanju u uspjehu berlinske Croatije u dvoranskom nogometu.
Je li mi se to Sonja, dogodilo u Cottbusu?, pita.
Tješim Ivu, jer se toga baš i ne sjeća dobro, da je dio zajedničkog posla, odnosno izvješće iz Cottbusa sa finalnog susreta i povijesne pobjede Croatije, sasvim odradio. U bolnici završio tek nakon toga. I pokazujem mu slike, novine i tekst sa završnice Zlatnoga cvita. Sve to Ivu zanima. Ko je osvojio… ko je od kolega bio….ko je pozdravio? I ja pričam. I poljubim ga na dolasku i odlasku. I pomilujem po kosi. Tako je Ivo, poput oca, pazio mene uvijek za naše duge suradnje i dopisništva.
Posjet završen. I ja ostavljam Ivu i njegovu Jadranku u bolničkoj sobi klinike Havelhöhe. Nije mi nepoznata ova klinika. Ovdje je i moj suprug ležao par dana kad stigosmo u Berlin. Zajedno s dvoje djece, trećim u mojem trbuhu, stvarima i svom imovinom što tada stade u dvije putne torbe, donio je i metak u leđima. Dokačio ga pri izlasku iz grada… Ah, ta sjećanja!
Ovaj dio grada sav je u zelenilu. Predivan. Spandau ili nekada Spandow, leži na spoju dviju rijeka, Havel i Spree. Značajan je to privredni ali i izletnički dio grada. Tu imaju postrojenja poznati Siemens i Osram a i priroda je bogato obdarila njegove stanovnike. Peta je ovo po redu berlinska općina. U podjeli nakon drugog rata, spadala je pod nadzor britanske vojske. Poznata je i po zatvoru za ratne zločince. Upravo tu je do 1987. godine, doživotne, samotne, zatvorske dane, kao jedini preostali zatvorenik, provodio Rudolf Heß, Hitlerov bliski suradnik.
I eto, upravo nedaleko klinike u kojoj Ivo danas provodi svoje bolničke dane, bio je i naš prvi berlinski smještaj. Sedam plavih, montažnih baraka. –Kladow-das ist schön!, rekla je službenica koja nam je ispisala adresu smještaja u koji nas šalje. Stvarno je lijep. Kladow je mjestašce u kojemu vrlo rado žive dobrostojeći Nijemci. Mjesto s puno zelenila, blizina jezera, beskrajni nizovi jorgovana, mojeg omiljenog mirisnog drveta, pa jezero Havel. Divota. Ali daj, ko je u tome tada mogao uživati?!
Sedam plavih baraka, bijaše pravi pravcati logor na ulazu u mjestašce. Opasan žicom. U njemu preko 700 stranaca različita porjekla, Arapi, Romi, Rumunji, pa ratne izbjeglice iz bivše Jugoslavije, sve na jednom mjestu. Wohnheim, kako kažu Nijemci, ili Hajam, kako prevedoše naši, načinjen je prvotno kao privremeno stanište za istočne Nijemce a dopao na duže vrijeme stranaca, migranata koji bježe, traže, čekaju. U njemu krađe, tuče,nered, spoj nespojivog.
Ukratko-logor koji su domicilni stanovnici zaobilazili u širokom krugu. Bile su to privatne ustanove. U njih ugurane bez reda i obzira, naše pojedinačne sudbine na čijem je smještaju netko dobro zarađivao. S kraja devedesetih, raseljeno je cijelo naselje. Mi ga napustismo nakon dvije godine boravka. Koje eto, nikada ne zaboravismo.
Stojim na stajalištu ispred klinike Havelhöhe. Nedaleko je mjesto tog nekdašnjeg nam prisilnog boravka u Kladowu. Nema tragova. Samo zelenilo. Kraj bogat i ugodan. Kažem… rijetko idem u ovaj dio grada. Svejedno, nisam ga zaboravila. Kao da se od sjećanja i može pobjeći?!
P.S. …autorica ovog teksta pisanog 2010. godine, nije još uvijek pobjegla od sjećanja ali je zato lik iz ove priče, kolega Ivo Dorotić, napustio bolnicu u Havelhöhe, relativno prizdravio i ponekad se sa sportskim izvješćima javlja i na stranicama Hrvatskog glasa Berlin.
P.S. ispisan nakon više od deset godina…
Pozdrav dragom Ivi (Ivotu, rekli bi otočani) i Jadranki koji nakon dugih i radnih gastarbajterskih godina uživaju ljetne dane na svom Sumartinu na otoku Braču. Živjeli!