INTEGRACIJA ILI NDH

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak

Kišni je, vjetrovit i prohladan, jesenji, berlinski dan.  I najave za naredne dane, malo se razlikuju od trenutne slike.
I po takvom će vremenu, moj školarac, najmlađi u kući, od ove godine i gimnazijalac, sutra nakon škole, kao što to čini svake srijede i petka, put  stadiona Friedrich Ebert.
Naš trinaestogodišnjak, sam se, poput brojne druge djece roditelja koji rade, probija lijevo i desno, ulicama, podzemnim i nadzemnim željeznicama, stanicama i općinama njemačke metropole. I tako od malena.
Živimo u općini Mitte. A stadion, Friedrich Ebert, u općini je Tempelhof-Schoeneberg. Onako, četrdesetak minuta vožnje i hoda je do ovog odredišta na kojemu treniraju ekipe berlinske SD Croatije. Među njima  i C Jugend kojoj od ljetos  pripada  i naš sin.
Ma nisam vam ja, nismo vam mi, neki posebni nogometni zaljubljenici. Sport volim općenito. Rado se i bavim njime …trčanje …stolni tenis …moje su nekdašnje velike ljubavi. Pa ti tragovi uvijek ostanu.
Starija kćerka  prilično godina igrala košarku i sudila košarkaške susrete a poslije se, nakon teže ozljede,  posvetila studiju. Stariji sin započeo s borilačkim vještinama  koje sad “primjenjuje” tek u borbi s matematičkim zadacima i problemima na studiju fizike.
Mlađa kćerka pak, nakon škole,  svira gitaru  pa tome posvećuje slobodno vrijeme. I najmlađi član naše obitelji, započeo s glazbenom školom.  Potrajalo to neko vrijeme. Oduševljenje, vidim, nije preveliko. A dijete ulazi u vrijeme puberteta. Pretvarajući se u odraslog čovjeka, nekako sve više se povlači, stidi.
U ovom  trenutku, zaključismo, bilo bi dobro dječju želju, zaigrati u kojem klubu rukomet ili nogomet, pretvoriti u stvarnost. Rješenje se nametnu samo od sebe nakon što je ljetos sin sudjelovao na malom svjetskom prvenstvu, igrajući za ekipu berlinske Croatije. Voditelj odjeljenje mladih ovog kluba, Darko  Penzinger, već  s kraja ljetnog raspusta, započe s okupljanjem najmlađe Croatijine ekipe.
Pomislim ….zašto ne? Dobro će to doći sinu da se uklopi u novu sredinu, sklopi poznanstva, postane slobodniji, otvoreniji i fizički spremniji. Croatia održala sastanak roditelja. Predstavili se trener i pomoćni trener, Marko i Kristijan. Roditelji pokazali zainteresiranost.
Croatiji je to dobro, jer joj u tome leži budućnost.  Opremili ekipu, nabavili odjeću, dresove, trenerke…sve na mjestu. Skupilo se osamnaest  trinaest- i četrnaestgodišnjaka.  Oni koji su već negdje prije igrali, prenijeli, uz dozvolu bivšeg kluba, dokumente u Croatiju. Za par onih koji nisu do sada igali u kojem od berlinskih klubova, rekoše …potrebno je zatražiti dozvolu Berlinskog nogometnog saveza. -Ništa  protiv, pomislih.
Tako i bilo. Ispunjeni svi formulari …kopiran  dječji rodni list …pa  boravišni status  u Njemačkoj …prijava boravka …na koncu i hrvatska putovnica koju dijete posjeduje. Od tada do danas, proteklo skoro tri mjeseca…
Dijete trenira redovito. Croatija organizirala svakodnevne treninge u vrijeme jesenjeg školskog raspusta. Svaka čast!  Ipak, dječaku nisu dovoljni treninzi. Čeka da zajedno s drugima zaigra utakmice važne za mjesto na tabeli. I nikako dočekati.
U Berlinski nogometni savez  po ovom pitanju nazivao često voditelj mladih Penzinger. Malo to duže traje. Radi se o migrantima. S hrvatskom putovnicom …u našem slučaju. A ekipi se žuri. Sezona traje. Pa  ne radi se o profesionalcima. Niti o odlasku na kakvo svjetsko prvenstvo. Već o igri s loptom. E sad! Saslušah lijepo gdju Merkel na posljednjoj tiskovnoj konferenciji nakon sastanka  na vrhu o integraciji:
-Dosta je bilo podjela na MI  i ONI!
Slijedom takvih i sličnih izjava u vrhu vlasti, odgorih pozitivno kad me kolega po poslanom i objavljenom izvješću, priupita:
-A  je li to oni misle ozbiljno?!
Sad gledam u preslik formulara što mi ga dostaviše. Još to trebam ispuniti na zahtjev Berlinskog nogometnog saveza. U formularu stoji kako mi, roditelji, trebamo ispuniti još i dodatnu  izjavu namjenjenu djeci koja dolaze iz zemalja koje nisu u Europskoj uniji. Pa traže našu potpisanu izjavu kako je dijete u Njemačku došlo, ne da bi igralo nogomet već da je tu radi “obiteljskih razloga”! Do čega me dovede želja da se dijete rekreira! Sad moram obrazlagati kako dijete rođeno  u Njemačkoj, nije tu “da bi igralo nogomet” već …Ma, mama, to je opet ona NdH …ustvrdi starija kćerka, saslušavši što ispunjavamo i kako dugo  čekamo dozvolu za “ganjanje” lopte po berlinskim  stadionima.  A ono NdH, kratica je od Nicht deutsche Herkunft …što će reći …nije njemačkog porijekla, koje nas prati u raznim oblastima života.
A evo, čitam u 400 strana dugom Izvješću o stanju stranaca  u Njemačkoj, kako važnim  se za integraciju kojoj žele posvetiti više pozornosti, drži upravo sport  i sportski klubovi.  –Veliki integracioni potencijal, leži upravo u sportu gdje dolaze u dodir ljudi razne boje kože, različitost  političkog, nacionalnog ili socijalnog  statusa ili  razmišljanja, kaže se u Izvješću. Sve je to lijepo. I ono, nema više MI I ONI …i najave intenzivnog rada na integraciji migranata u njemačko društvo…
Samo, u integraciju se ne može s onim NdH!  Vrhovi vlasti riješili ubrzati proces integracije. Sad te namjere treba dojaviti savezima i udruženjima, nižim razinama organiziranja građana …pa i Berlinskom nogometnom savezu! Možda poslije toga, mladi migrantskog porjekla, brže zaigraju nogomet, upišu studij…
Možda stvarno doživimo takav preokret u skladu s kancelarkinom rečenicom …Nema više MI I ONI!