piše: Božica Jelušić
Ponovo me žestoko muči Wanderlust- strast i želja za putovanjima.
Šaram li nešto odsutno, rukom po papiru, da se obranim od napada tuđih vibracija, to je obično oblak, ptica, vrludajući list, zapjenjeni val, vjetrom uzbibana trava…
“Kad mi dođe da idem, / onda samo idem …” veli ona jedna skitalačka pjesma, stalno čučeća u mom uhu.
Putovanje je izbivanje iz rutine, prekid kružnog gibanja, predaja u ruke anđelu i demonu naizmjence, s istim povjerenjem.
Strahovi su zaključani u mračnoj ostavi, trošljiva dobra pravedno podijeljena, ljubavna i prijateljska poglavlja uredno oblikovana, računi svedeni na “pozitivnu nulu”, tajne pretočene u riječi i znakove. Laka srca otkidaš se od podloge i prošlosti.
Što se, dakle, čeka? Putujmo, letimo, izgubimo se u crti obzora, na Mjesečevoj strani, na drugoj strani zrcala …
“Što se, dakle, čeka? Putujmo, letimo, izgubimo se u crti obzora, na Mjesečevoj strani, na drugoj strani zrcala …”
wow, nedelja -procitala ovo – i osmijeh mi na licu i u dusi ! hvala bozica !