GLJIVOM NA GLJIVU - Hrvatski Glas Berlin

GLJIVOM NA GLJIVU

O ludim gljivama i bolesnim taštinama

piše: Emil Cipar
Čarobni, fascinantni svijet gljiva malo koga ostavlja ravnodušnim. Svi smo na neki način susreli s njim jer gljive su vrlo rasprostranjene ima ih nekoliko milijuna vrsta i podvrsta.

Gljive nisu ni biljke ni životinje. One pripadaju svome carstvu, Carstvu gljiva, a njihov svijet je čaroban i fascinantan.

Od ranog djetinjstva sam se susretao s gljivama. Moja baka ih je skupljala …ne iz hobija nego iz nužde. Živjelo se tada siromašno u okolici Prnjavora u sjevernoj Bosni, u kraju u kojemu sam rođen.

Prije nego sam naučio čitati i pisati, naučio sam koje gljive treba izbjegavati. Baka me je posebno upozorila na dvije najopasnije. To su crvena muhara (Amanita muscaria) i zelena pupavka (Amanita phalloides). Latinske naziv nisam naučio od bake, već sam ih napisao samo iz razloga da izgleda stručno i znanstveno i da ne ispadnem laik, ili kako se to popularno kaže …seljačina.

Nakon našeg preseljenja u Slavoniju, 1956.  samostalno sam skupljao gljive a imao sam tek 8 godina. Gljive smo sušili i one su bile važan faktor u našoj prehrani. I opet nije bilo iz hobija već iz nužde.

Dobar dio ubranih gljiva sam i prodavao i time doprinosio vrlo siromašnoj obiteljskoj blagajni.

I u Njemačkoj sam skupljao gljive. Naravno samo meni poznate jestive vrste.

Htio sam znati više o gljivama pa sam nabavljao literaturu. I što je više knjiga o gljivama bilo u mojoj kućnoj biblioteci to sam o njima manje znao. Uskoro sam prestao vjerovati kvazi-stručnjacima i oslonio sam se na zdravu logiku.

Gljive su ukusne, ali za ishranu potpuno beznačajne. Više škode organizmu nego što koriste.

Ali njihov svijet je i dalje ostao fascinantan i privlačan. I danas ih tražim posvuda, ali ne berem ih već ih fotografiram.

I ne zanima me kako se koja zove, jeli jestiva ili nije, koje su joj osobine… Ostavljam ih neka rastu, neka žive u svom svijetu, a ja ih samo fotografiram.

U Njemačkoj sam pri traženju gljiva upoznao ljude iz raznih krajeva Europe, razgovarao s njima i došao do vrlo zanimljivih podataka.

Tako sam doznao da moja tabu gljiva crvena muhara u Istočnoj Pruskoj i u Kazahstanu vrijedi kao jestiva gljiva. Nisam mogao vjerovati, pa sam istraživao i došao do zanimljivih podataka.

Doznao sam za fenomen da ta gljiva nije otrovna ljudima koji tamo žive, ali na ostale ima neželjene posljedice. Znači Istočni Prusi i Kazahstanci …a možda još neki …su na neki način imuni na otrov crvene muhare. Kada su Istočni Prusi nakon drugog svjetskog rata prognani, većinom su se naselili u Bavarskoj gdje su i dalje bez problema konzumirali crvenu muharu, na veliko čuđenje Bavaraca.

Isto vrijedi i za panjevku, medenu puzu… ili kako se još sve naziva. Latinski naziv joj je Armillaria mellea. U Njemačkoj važi kao otrovna, a Talijanima je …u umaku od rajčice, nacionalno jelo.

I danas jedem gljive, ali vrlo rijetko. Ponekad se poželim mladih sunčanica, pa ih uberem i jedem, ali samo onako za gušt, a ostale me više u gastronomiji ne zanimaju.

Ali i dalje ih fotografiram rado. I ne sortiram ih po vrstama i podvrstama, po otrovnim i neotrovnim, po jestivim i nejestivim. Taj posao ostavljam znanosti.

Ah ta znanost! Ona o gljivama zna daleko manje od mene.

Smiona tvrdnja koju moram potkrijepiti činjenicama, pa to ovdje činim.

Ljudi rado vjeruju napisanom. Ako je nešto napisano na papiru, ukoričeno… već smrdi na znanost. Da se u koricama češće nađe egocentrizam, želja …reći puno o sebi, a malo o temi u naslovu knjige …gotovo je pravilo u izdavaštvu.

Kada jedan znanstvenik dođe na ideju savjetovati koja je gljiva jestiva a koja nije, već to mu uvelike umanjuje ugled u mojim očima, kako se vidi iz primjera crvene muhare, koja je u literaturi opisana većinom kao otrovna.

Kušao sam crvenu muharu kod jedne poljske obitelji u Njemačkoj. Nije bila nešto posebno, ali nisam niti osjetio njenu toksičnost …preživio sam.

Kušao sam i zelenkastu vitezovku (Tricholoma eqesrte). Istina kušao sam ju negdje 90-tih godina prošlog stoljeća i tada je ona još bila i službeno jestiva. Nije mi se svidio njen sladunjav i brašnast okus

Danas se zbog ove posljednje u Hrvatskoj vodi rat među znanstvenicima. Jedni kažu jestiva, drugi kažu otrovna.

I kad znanstvenici ratuju onda to ne čine kao sav pošten svijet …oružjem. Ne …oni onda pišu knjige. Skupe knjige koje imaju visoku cijenu, koju plaćaju porezni obveznici.

Trenutno zaraćene snage u Hrvatskoj su, prof.dr.sc. Romano Božac, redoviti profesor u trajnom zvanju i Tomislav Lukić prof.

I zaratili baš zbog Tricholoma eqestre ili zelenkaste vitezovke.

Kad obični smrtnicu ratuju, ili se svađaju onda padaju psovke …ti mater …ti ćeš meni reć’ da nemam pojma …jebote onaj koji te postavio na to mjesto …i tako.

A onaj drugi odgovara …jebote onaj tko ti je štampao knjigu, jebli te takvi recenzori …i tako.

Ugledni znanstvenici ne posjeduju takav rječnik. Oni se i u najžešćoj fazi borbe obraćaju sa poštovani gospodine… i onda puna akademska titula dotičnog. Nomen est omen!

O čemu se radi? Tomislav Lukić prof. izdao je nedavno knjigu „Toksikologija gljiva“ i u njoj proglasio Tricholoma eqestre kao otrovnu gljivu.

E sad! Tu istu Tricholoma eqestre proglasio je u svojim knjigama prof. Romano Božac jestivom.

A to već ne ide nikako.

I tako je počeo rat. Idu pisma i tamo i vamo …al’ na njima nije nije srce naslikano već teške riječi napisane:

Profesor Romano Božac piše Tomislavu Lukiću profesoru:

-Poznato mi je, da ste rukopis knjige  najprije ponudili najuglednijem nakladniku, Školska knjiga Zagreb. Vaše pisanije su recenzirali Sveučilišni profesori i specijalisti Toksikološkog zavoda Hrvatske. Njihovom analizom rukopisa dobili ste objektivnu ponižavajuću negativnu ocjenu. Zbog toga je ugledna nakladnička kuća odbila vaša halucinogena razmišljanja na papiru.

Tomislav Lukić profesor, profesoru Romanu Bošcu uzvraća ljutom travom na ljutu ranu: …hoću reći: crvenom tintom

-Pogubna je Vaša tvrdnja da je smrtno otrovna  Tricholoma flavovirens jestiva gljiva izvrsne kakvoće. Ni vi u svojim knjigama niste naveli autore fotografija iako se na popriličnom broju fotografija nalazite upravo vi. U mojoj knjizi autori fotografija su predstavljeni na ovaj način. Većina fotografija je moja.

Ništa nisam „osobito istaknuo“ što je opet apsolutno pogrešno i zlonamjerno. Zanemarili ste  170 znanstvenih radova i različitih knjiga. Nalaze se u poglavlju 11.Literatura na stranici 311. Internet izvori su spomenuti zbog pristupa bazama podataka, a korištenje interneta je za one koji se ne znaju služiti njime zaista „nedopustivo“.

I tako profesori sa titulom ispred imena ratuju sa profesorima sa titulom iza imena. Padaju teške riječi, a cijenjeni profesori djeluju običnim smrtnicima poput prodavača na buvljaku. Znanost ade!

Nešto si razmišljam da i sam izdam knjigu o gljivama. Nešto do sada neviđeno, nešto posebno novo i nešto što će doprinijeti razvoju znanosti o gljivama u Hrvata.

Mogao bih izdati leksikon fotografivih i onih drugih gljiva. Naravno …one druge na prvom mjestu.

Iz iskustva znam kako postoje gljive koje nije zdravo i preporučljivo fotografirati. Neke od njih su Boletus edulis i  Cantharellus cibarius.

Aha …iznenađen si mojim poznavanjem latinskog. Za obične smrtnike iza ovih zvučnih imena kriju se vrganj i lisičarka.

E sad se s pravom pitaš …zašto je opasno fotografirati ove gljive.

E jednom sam pokušao. Bilo je to u jednom skupom restoranu i navedeni primjerci nalazili su se na tanjurima gostiju. Ja sam prišao …normalno sa makro-objektivom, ali sam se iznenada našao na podu. Gostima koji su naručili te gljive nije se to fotografiranje baš svidjelo.

Neću sad puno o knjizi, jer će to pokvariti prodaju. Tekst ću ponuditi „Školskoj knjizi“, a ako ne budu htjeli …tko ih j…, ima u Hrvatskoj više nakladnika nego čitatelja. Važno je da JA uđem u svijet znanosti i da mogu svekolikom hrvatskom pučanstvu reći: NU MENE!

Nešto si mislim …dobro je da sam ja Tricholoma eqeste kušao još u prošlom stoljeću. Da sam to učinio sada kad je ta gljiva otrovna …uf jebote.

Dobro je da imamo tu silnu literaturu i silne „stručnjake“, pa makar bili i samozvani. Jedno im je svima zajedničko …ne treba slušati njihove savjete.

U svom neznanju kušao sam puno gljiva. Najukusniju među njima još nisam. To je zelena pupavka ili Amanita phalloides. Ona je ujedno i najotrovnija. Legenda kaže kako su u srednjem vijeku na smrt osuđeni u Francuskoj za krvnički objed naručivali upravo nju. Bila im je to posljednja želja u životu, pa im nije smetala njena toksičnost

A rat profesora? Kako je završio …pitaš se.

Ne znam …još traje! Znam samo kako postoje halucinogene vrste gljiva. Bojim se da su uvaženi profesori kušali previše od njih.

Moja baka …nikada nije čula za gore navedene profesore, a eto …preživjeli smo. Možda baš zbog toga.

A ja i dalje razmišljam o svojoj knjizi. Za korice već imam ideju (vidi sliku ispod) …što kažeš …aaa?

foto©Emil Cipar

Related Post

Leave a Reply

avatar
  Subscribe  
Notify of