Hrvatski jezik nije samo puko sredstvo sporazumijevanja
piše: Gojko Borić
Za vrijeme osmanlijskih osvajanja tijekom kojih je naša zemlja bila smanjena na „ostatke ostataka nekad slavnnog hrvatskoga kraljevstva“, izraz jezik bio je istoznačnica za narod: „Turci nalegoše na jazik hrvatski“, ( pop Martinac nakon Krbavske bitke).
Hrvati su se stoljećima odupirali latinizaciji, germanizaciji, mađarizaciji, talijanizaciji i srbizaciji. Grgur Ninski isposlovao je od Rima misnu uporabu hrvatske varijante staroslavenskoga jezika, što je bio jedini primjer odustajanja od latinskoga u Katoličkoj Crkvi. Da bi se suprostavili naletu mađarskoga jezika u Hrvatskom saboru se govorilo latinski.
Nakon brojnih lutanja oko imena i sadržaja hrvatskoga jezika tijekom ilirskih i južnoslavenskih previranja, Ivan Mažuranić je jednim potezom pera, hrvatski proglasio službenim jezikom u Hrvatskoj i Slavoniji, a don Mihovil Pavlinović prvi je progovorio hrvatskim jezikom u Dalmatinskom saboru u kojemu se do tada diskutiralo isključivo talijanski, premda Talijana u Kraljevini Dalmaciji nije bilo više od 5 posto. Bečki dogovor nisu slijedili najvažniji hrvatski pisci i ljudi od pera drugih usmjerenja, i dalje su mnogi pisali etimološki.
Petar Preradović piše svoju pjesmu „Rodu o jeziku“ korijenskim pismom :
„O jeziku, rode, da ti pojem, /O jeziku milom tvom i mojem !/ O predsladkom glasu onom/ U kojem te mile majke/Usnivahu sladke bajke…Po njemu te sviet poznaje živa,/Na njem ti se budućnost osniva,/ Zato uviek k njemu teži,/U njegovo jato hrli, / Oko njega mi se grli/ I čvrsto kolo veži /Pa ti ne će vremeniti / Burni triesi da nahude ;/ Po jeziku dok te bude,/I glavom će tebe biti !/Ljub’ si, rode, jezik iznad svega.“
A Preradović je bio pravoslavac, isto tako kao i Josip Runjanin koji je napisao glazbu za jednu od najljepših himni na svijetu ( Maksim Gorki), hrvatsku „Lijepu našu domovinu“. Zar i Nikola Tesla nije odgovorio na Mačekov brzojav ovim riječima: „Ponosim se svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom“.
Gdje su danas u Hrvatskoj sljedbenici Preradovića, Runjanina i Tesle ? Nema ih ! Čak su i „naši“ komunisti u Ustavu od 1947. definirali službeni jezik SR Hrvatske kao „hrvatski književni jezik, jezik Hrvata i Srba u Hrvatskoj . Svega toga nema u pamfletu o „zajedničkom jeziku“.
Hrvati su se rugali odluci kralja diktatora Aleksandra Karađorđevića o zajedničkom „srpskohrvatskoslovenačkom jeziku“ i „jugoslovenskoj naciji“ riječima kako se dekretom ne može napraviti ni jedno dijete a kamo li jedan jezik ili jedna nacija. Aleksandra su poslali na drugi svijet ustaše i makedonski vmrovci, došla je Banovina Hrvatska i s njom mala i važna studija Petra Guberine i Kruna Krstića „Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika“ , Matica hrvatska 1940.
Ponovna uporaba korijenskoga pisanja u NDH nije saživjela. Zavnoh i Avnoj spominju četirti jezika srpski, hrvatski, slovenski i makedonski, ali nakon Novosadskoga dogovora, nastala pod pritiskom Udbe Aleksandra Rankovića, stvara se „zajednički“ hrvatskosrpski i srpskohrvatski s dvije varijante koje Beograd u javnoj uporabi ubrzo ugurava u jedan jezik – srpski.
Otpor se razbuktava proglašenjem glasovite „Deklaracije o nazivu i uporabi hrvatskog književnog jezika“ god. 1967. koja nailazi na osudu partijske mašinerije tlačenja slobode u Hrvatskoj . To je bila prva pobuna hrvatskog duha protiv jugoslavenske centralizacije kulture i time uništavanja hrvatskih kulturnih posebnosti. Uslijedilo je kratkotrajno Hrvatsko proljeće koje diktator J.B. Tito i njegovi hrvatski poslušnicu likvidiraju krajem 1971. u Karađorđevu, ( kakva simbolika! ) da bi nakon dvodesetljetne hrvatske šutnje napokon propao jugoslavenski komunistički režim čiji sljedbenici sada 25 godina poslije sveopćega kraha SFRJ ponovno dižu glave svojim prijedlogom o obnavljanju „zajedničkoga jezika“ koji nikad nije postojao osim u glavama neznalica i mrzitelja svega što je hrvatsko.
Naime, hrvatski jezik za Hrvate nije samo puko sredstvo sporazumijevanja, naravno i s ostalim govornicima južnoslavenskih jezika na razini svakodnevice, on je, osim toga, važan dio nacionalnog identiteta, nešto kao što je za Srbe njihova Pravoslavna Crkva, te za Slovence i Makedonce njihovi posebni jezici.
Hrvatski jezik je sam po sebi vrijednost, ali ako je potrebno može se definirati i razlikama spram srpskoga jezika. Srbi navodno ne drže do tih razlika, ali je vrhunski srbijanski intelektualac Jovan Ćirilov ipak objavio knjigu o tim diferencijama pod naslovom „Hrvatsko-srpski rječnik inačica / Srpsko-hrvatski rečnik varijanata“ u dva izdanja, prvo 1989. i drugo 2010. , od kojih je drugo znatno veće i ima 342 stranice.
Njemu nasuprot stoji legendarni „Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika“ Vladimira Brodnjaka, Zagreb, 1991. koji obuhvaća dvostruko više stranica, točno 632 stranice, što bi mogao biti jedan od dokaza koliko Hrvati više od Srba drže do tih razlika. No za razliku od srpskoga jezika, uglavnom standarizirana nakon reforme Vuka St. Karadžića, u kojemu dijalekti ne igraju spomena vrijednu ulogu, za Hrvate su narječja važan dio nacionalnog jezika bez kojih bi bio prilično siromašan.
I starija hrvatska književnost za Hrvate je dragocijena, Srbi je nemaju i onda pokušavaju “krasti“ našu, ( dubrovačku i dalmatinsku literaturu). Osim toga, opet za razliku od srpskoga koji prima sve tuđice, helenizme, rusizme, turcizme pa čak i germanizme, hrvatski je standardni jezik čistunski ( puristički) što ima povijesno objašnjenje u dugovječnoj borbi Hrvata za ozakonjenje svoga narodnog jezika stalno pod pritiscima susjednih tuđih jezika. Hrvatski je književni jezik mnogo stariji od srpskoga, neki njegovi prastari tekstovi i danas se mogu čitati bez modernih rječnika dok Srbi to ne mogu sa svojim slavjanoserpskim, crkvenim jezikom bez laičke literarne tradicije.
Narječja i starija književnost za Hrvate znače mnogo, za Srbijance su nepoznanice
Uz malo napora školovaniji Hrvati mogu čitati tekstove svojih književnika od 15. stoljeća do onih u preporodnoga doba, dok u Srba to nije moguće bez odgovarajućih rječnika. Tako Marko Marulić stihotvori djevici Mariji :
“Zdrava si, Marije, zdrav lilju pribili,/ki u prsi krije tvoj sinak premili ; / na grišne se smili, puna si milosti,/duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti, / Da nam tvoj sin prosti, prisvitla Danice ; / božja nevistice u trojstvu božjemu, / dobra odvitnice pri sinku tvojemu./ Uzdahu mojemu priklon’ uši tvoje, / u grihu mojemu gdi cvilim, gospoje ;/neka srce moje vazda želi k tebi,/gdino sveti stoje, da najdem stan sebi.“
Zar ovo nije jasno i prejasno ; u drugim književnostima iz Marulićeva doba potrebni su prijevodi u suvremene verzije, naravno ponekad i u nas, ali ne uvijek . I ijekavac Ivan Gundulić shvatljiv je uz malo napora : u pjesmi „Ah, čijem si se zahvalila“ :
„Ah, čijem si se zahvalila, /tašta ljudska oholosti ?/ Sve što više stereš krila, / sve češ paka niže pasi !/ Vjekovite i bez svrhe / nije pod suncem krpke stvari,/a u visocijeh gora svrhe / najprije ognjeni trijes udari…Kolo od sreće uokoli/vreteći se ne pristaje : / tko bi gori, eto je doli, / a tko doli, gori ustaje.“
Jasno kao pekmez, zar ne ?
Ono što su Krležine „Balade Petrice Kerempuha“ za hrvatsku književnost nemaju na odgovarajućoj umjetničkoj visini ostali južnoslavenski narodi. Krleža stihotvori u pjesmi „Baba cmizdri pod galgama“ :
„ A koga vraga cmizdriš / samusana mužača,/kaj su ti sinu dali tatski ogerlič ? / Na galge dojde samo fini fičfirič, / naj slinti, smardljiva bedača./ Još su ga mogli nabit na ketača,/ s goručim kleštam popokati mu nokte./Od sega toga obučaval je dragi nam Bog te / i rešil te za navek tega čarvendača!“
Ovo bi mogli uz malo truda razumjeti i neki nekajkavci. Ali teže je uputiti se u čakavštinu što možemo tako divno doživjeti u pjesmi Pere Dulčića „Bodnjak“ :
„Zgarčeni od trudih, briga i nevoje / Storci, ženske, dica kleču kraj komina / Na trupici Bodnjok, s medulin rožonjac, / kofa paršuratih, dižva čorneg vina./ A vonka je škuro, praznina i studen, / Od mirih po pojih niz more oldoje / Glos Ovemarije, ča duše skrušije / A u sarcu radost i tuga zadoje.“
Koliko u ovim stihovima ima glazbe, pogotovo kad ih čitaju Forani. Mi Hrvati možemo biti ponosni na našu srednjovjekovnu i dijalektalnu književnost koje treba njegovati i učiti u školama da se nikad ne zaborave. Neumrli Ljudevit Jonke je govorio : „Piši onako kako pišu dobri književnici“, a njih u Hrvata ima dosta, od Marulića do danas, i bit će ih još više.
Hrvatima je od 19. stoljeća do danas također stalo da njihov jezik ostane što čistiji od natruha stranih jezika pa su stoga odgovarajući rječnici tako veliki, primjerice jedan od prvih u komunistuičkoj Jugoslaviji „Rječnik stranih riječi“ Bratoljuba Klaića na 1465 stranica!
Sličnih rječnika tolike dimenzije nemaju ostali južnoslavenski narodi. Prof. Jonke je također stalno naglašavao kako treba davati prednost hrvatskim riječima pred stranima, uvijek kad je to moguće.