PRSTEN

Iz naše arhive/ objavljeno 10.05.2010.

tekst: Emil Cipar

Šetam ulicama grada. Bez nekog posebnog cilja.  Tragovima prošlosti …nazivam te šetnje, koje nemaju nikakvo realno opravdanje, a ipak su potrebne kao lijek, bez njih život ne bi bio ono što jest.
I grad je u štimungu kao i ja. Izlozi, koji više govore o umiranju nego o životu, ljudi sa zabrinutim licima, poneki pas lutalica, koji prividno slijedi neki cilj, nekoliko Roma, koji svoje prenatrpane bicikle guraju pored sebe. Na biciklima su …kao i u muzejima, ostaci neke bolje civilizacije …plastične ambalaže, stara odjeća, neka tehnička naprava, koja je odslužila svoje…
Prazni izlozi, zatvorene trgovine svjedoci su nekog boljeg vremena u kojemu sam i ja živjeo. Teško zamisliti si tu sliku. Pokušavam …ali bezuspješno. Previše sam uhvaćen u trenutni opći štimung da bih to mogao.

Na jednoj platani osmrtnice …parte, kako se popularno nazivaju. Mada me pogled na njih još više deprimira, ne mogu ga izbjeći. Poznata lica …puno vršnjaka.
Pred jednim praznim izlogom zastanem. Staklo je iznutra oblijepljeno …nekada bijelim kartonom, ali on je već odavno požutjeo. Fasada kuće oronula, boja do neprepoznatljivosto izblijedjela. I tu više nitko odavno ne stanuje.

Nekada davno bila tu draguljarnica, zlatarna, zlatara… kako se to već zvalo. Nikada ne navratih u nju, niti sam neku posebnu pažnju posvećivao izlogu. Te blještave „vrijednosti“, nisu me posebno zanimale. Ta vrsta simbolike bila mi je nedostižna i nerazumljiva. Zlato, kao simbol ljubavi, pažnje vjernosti, kajanja …neshvatljivo.

Ali ipak, jednom se nađoh u takvoj prilici da sam morao potražiti nešto praktično, simbolično, vječno i razumljivo. Nešto od posebne vrijednosti, materijalnim vrijednostima nemjerljivo. Ne potražih to u ovom izlogu, niti uz njega pripadajućoj radnji, jer i tada bijaše zatvorena, a u praznoj radnji nema simbolike, ne možeš ju za novac kupiti. Tu nema ni života …činilo mi se tada. A ta simbolika, koju tada tražih morala biti nešto posebno.

Sjećam se, obiđoh brojne draguljarnice u gradu, ali osim hladnoće koju pružaju ti metali i kamenje, koj nazivaju „dragi“ …ne vidjeh nikakve druge simbolike. A mora je biti! Kako je to uspjelo Tadijanoviću, čijem Prstenu imam i zahvaliti ovu naizgled nemoguću misiju.

-A da pokušate kod R…!? Njegova kći je naslijedila radnju i nakit u njoj. Sada je radnja zatvorena, ali možda imaju još nešto kod kuće. Ona vam sada stanuje…

Ljubazna vlasnica radnje reče mi gdje stanuje kći pomenutog zlatara. Bez neke velike nade u uspjeh uputih se tamo toga kišnoga proljetnog dana.
-A nemamo vam vi skoro ništa više! Ostalo je nešto obiteljskog nakita, ali to bi morala vidjeti s tatom, a on ne stanuje više ovdje i da vam budem iskrena, nemamo baš najbolje odnose više. On jest svojevremeno pokušavao napraviti nešto po uzoru na Tadijanovićev prsten …to vam je ovaj srebreni sa crvenim kamenom, ali kako rekoh morala bih ga pitati, a znate kako je to. Ne govorimo već dvije godine …ali to je druga priča.

Stavih prsten na dlan. I kao da mi taj obični prsten reče …ili mi se samo učinilo, jer ne želim vjerovati da prstenje govori …uzmi me, bori se za mene!
Pogledah gospođu i slegnuh ramenima. Vratim joj prsten, zahvalim na trudu i očima potražih izlaz.

-Ostavite mi vaš broj mobitela. Ja ću pokušati nazvati oca, ali ne znam kada ću to napraviti. Morala bih prije pričati s mužem. Ako nešto saznam ja ću vam javiti. Ja i kad bih htjela ne mogu vam prodati jer ne znam cijenu, nisam zlatar, a ni moj muž nije, pa nemam pojma koliko te stvari koštaju. U svakom slučaju …ako nešto bude, javit ću se.

Bio sam razočaran. Obišao sam sve draguljarnice u gradu i ne nađoh srebreni prsten sa crvenim kamenom, koji bi bio dostojna simbolika. Jedini kojega nađoh nije na prodaju, a i on kao da krije neku tajnu.

Sretoh Jozu, poznanika iz davnih dana. Pozva me na kavu, što rado prihvatih. Ispričam mu doživljeno.
-E, to ti je posebna priča sa R… Znaš da je imao dobru radnju i bio na glasu. Ali razočarao se,  jer mu jedina kći, krenula drugim putem. Zatvorio radnju, odselio u Lovran, ili Opatiju, Rijeku… i od tada se nije pojavljivao u Brodu. Ni unuka nije vidjeo. Kći je prekinula stogodišnju obiteljsku tradiciju. Znaš li ti da je on porijeklom Janjevac, a to kod njih ima drugo značenje.

Dok jedemo zapečene palačinke sa sirom zvoni mobitel …nepoznati broj. Zlatareva kći mi javlja da mogu doći, da je razgovarala s ocem i da je sve u redu. Mogu kupiti prsten…

********

Znam da R… sada živi u Brodu. Ja sam dobio jedini srebreni prsten sa crvenim kamenom, koji mi tada reče …bori se za mene! …ili mi se samo pričinilo da mi je rekao, jer ne želim vjerovati da prstenje govori. Prsten je sada na ruci na kojoj mu je i mjesto, R… je sa svojim unukom i stvari su se poslagale …kako bi se to sada reklo. Ipak ne mogu vjerovati da je jednom običnom prstenu sa crvenim kamenom, kojega zovu karneol, uspjelo to što brojnima, akademski obrazovanim posrednicima nije pošlo za rukom. Bilo mi je to jasno već tada, kada sam kupovao prsten, ali nisam htio previše pitati. R… mi je jednom prilikom to jasno stavio do znanja…

…poseban je to prsten, dragi gospodine …ima posebnu, neprocjenjivu vrijednost. Nadam se da ćete shvatiti da ne želim za njega uzeti nikakav novac. Ja sam već višestruko nagrađen zbog njega. Nek vam je sa srećom i nek vam donese sreću, kao što je i meni donio.

********

-Da vam budem iskren, očekivao sam da ćete se javiti i da ćete željeti znati nešto o prstenu i njegovoj tajni. Moram vas razočarati …ili možda obradovati …ovisi o vama.

Sjedimo u istom kafiću u kojemu sam nekada sjedio s Jozom. R… je uglađeni, fini gospodin i djeluje zavidno opušteno. Odaje utisak zadovoljne osobe.

-Vrijednost nije samo u prstenu. U njemu nema ništa posebno …nešto materijala, nešto truda …i prsten je gotov. Napravio sam ih bezbroj, kasnije sam ih kupovao, preprodavao…
Naš prsten je od samog početka bio predodređen za krupne stvari, za povezivanje onog duhovnog u ljudima …onog dobrog…, ali želite li stvarno to sve čuti!?

Želim.

-Ja sam iz obitelji, koja se tradicionalno bavila zlatarstvom. Bio je to za nas izvor prihoda, naš svakodnevni kruh. I ja sam zanat izučio od svoga oca, ali sam filigranstvo učio kod strica u Rijeci. Prstenje i nakit smo uglavnom pravili u krugu familije, koja je bila rasuta po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Svako od nas je bio stručnjak za neku vrstu nakita.
Početkom 60-tih, pojavio se prvi industrijski nakit. Bio je jeftin i nama se sve manje isplatilo praviti ga. Mene je zanimalo filigranstvo, ali to nije donosilo zaradu.
Sredinom sedamdesetih u radnju su često dolazili ljudi i tražili prsten sličan Tadijanovićemu. Nismo imali takav, ali u meni se pobudila želja napraviti nešto slično. Moram priznati da mi nije pošlo za rukom. Sada znam i zašto …nisam shvatio tajnu. A tražio sam i tražio …čitao pjesmu, pokušao odgonetnuti stihove. Znao sam da ću uspjeh vidjeti jedino u očima kupca, kada bude držao prsten na ruci.
Ali ništa!

Godine su prolazile, a ja tražio i tražio… I uvjek iznova čitao stihove. Htio sam svoju želju prenijeti na kčer, ali ona nije pokazala nikakav interes. To me je dodatno deprimiralo.
Postigao sam suprotno. Prsten, koji je trebao spajati ljude u duhu, vremenu, ljubavi …razjedinio nas je. O tome ne bih pričao, ali sam preko noći izgubio sve što mi je bilo vrijedno u životu …i obitelj, i tradiciju, i nadu da ću ikada otkriti tajnu prstena.

I onda jednoga dana zvoni mobitel. Kčer s kojom nisam pričao dvije godine javlja mi da joj se čini da je vidjela onaj sjaj u očima o kojemu sam joj nekada pričao.
Nemojte se ljutiti gospodine, ali to je sve što vam mogu ispričati. Ostalo morate shvatiti, osjetiti …ne pokušavajte to činiti racionalnim, materijalnim… Ja sam sretan. Imam kčer, unuka, zeta…ispunjen život. I shvatio sam da se Prsten ne može napraviti. Njega treba vidjeti srcem, doživjeti dušom… I nisam vam ga darovao, nego je sjaj u vašim očima, kojega je moja kći prepoznala …darovao nas.

I fali nešto u Pjesmi o prstenu. Tadijanović je na kraju trebao …znate ono … Ona neće znati/ Da se i meni činilo, kao i onima/ Preda mnom, da se ruka moja neće nikada/ Rastati od prstena, prstena od srebra,/ S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol/ Oni koji poznaju drago kamenje. Gotova je pjesma/ O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu? …e vidite! Tu je trebao reći: prolazna je ruka, koja ga nosi, a poruka njegova/ …vječna je.
Nisam vam ja pjesnik, ne znam ja to tako…

*********

-Ako mislite kupiti kuću, morate pitati kod zlatara koji je tu imao radnju, on vam sada stanuje… trgnu me iz razmišljanja glas gospođe iz prozora susjedne kuće.
-Ne mislim gospođo …ništa ne mislim kupovati…
-A ja mislila… kad već buljite u prazan izlog…

Kako objasniti gospođi da izlog nije prazan, da nije obljepljen požutjelim kartonom, koji je nekada bio bijeli. Kako joj reći da u tome izlogu upravo sada …na crnom plišanom jastučiću vidim srebreni prsten s kamenom tamnim kao krv… Mislim da to gospođa ne bi shvatila, pa se izgubih u tmurnoj, depresivnoj gradskoj slici.