BRODSKE PRIČE
piše: Emil Cipar
Treba pisati novu „Brodsku priču“. Sjedim pred „praznim listom papira“ i ne znam kako početi. Nešto je drukčije ipak nego inače. Tema ne nedostaje, ali problem je izabrati pravu, nešto što je povezano s nekim aktualnim događajima, ali da se ipak nekako uklapa u neki trajniji konteks, a da je to sve nekako povezano s dijasporom …mojom temom.
A baš na temu dijaspore nema nikakvih aktualnih novosti. Dijaspora ti je kao slijepo crijevo. Dok se ne upali i ne zaboli …ne znaš da ga imaš.
Od dnevnih događaja …susret Josipovića i Tadića. Sutra to već neće biti tema. I bolje da je tako, znači odnosi su se normalizirali, treba gledati u budućnost.
Prva pomisao pri pogledu na dva predsjednika bila je:
Zoran!
Ovih dana sam sreo Zorana. Ništa posebno …moglo bi se reći. Došao čovjek na godišnji, kao što tisuće ostalih isto čine. Ali Zoran je posebna priča. On nije dolazio u svoje rodno mjesto ravno dvadeset godina.
Iako smo išli u istu školu, nisam ga baš najbolje poznavao. Javio mi se u uredništvo „Plavog zvona“ u proljeće 1992. Dogovorismo sastanak u jednoj gostioni u düsseldorfskom altstadtu.
Nisam prije toga znao da je Zoran Srbin, nije me to posebno zanimalo.
Ja sam tih dana u „Posavskoj Hrvatskoj“ objavio kolumnu pod naslovom „Zločin i kazna“ u kojoj sam osudio rušenje napuštenih srpskih kuća. Rat je bio, pa se mnogima moja formulacija „Hrvat sam onoliko, koliko dopuštam Srbinu da bude Srbin“, nije baš posebno svidjela.
Ali svidjela se Zoranu. On je prosudio da meni može ispričati svoju priču.
Radio sam u Libiji kada je izbio rat. Žena mi je Hrvatica i imamo dvoje djece. Kada je počelo granatiranje Broda, ženu uhvatila panika. Navrat-nanos doletjeh kući u nakani da sklonim ženu i djecu. U Düsseldorfu joj živi sestra, pa se odlučih odvesti ju k njoj. Kada smo pozvonili na vratima njenog stana, otvorio nam šogor i rekao da mu ja ne trebam u stanu, a žena i djeca mogu ostati.
Te noći smo prespavali u autu. Ujutro nas je „pokupio“ Caritas i …da ti ne duljim …kontejnersko naselje i ostalo.Nekako sam našao posao …radim u jednoj firmi za selidbe. Posao je težak, ali imamo svoj stan. Žena se zaposlila u bolnici …ide nekako.
Mladen …to je moj sin …počeo igrati u „Croatiji“. Sve bi to bilo u redu, ali tamo je moj šogor. On ti je tamo u upravi i ne želi me vidjeti u blizini. A samo zbog toga što sam Srbin. Kad mali ima utakmicu, dovezem ga, a ja gledam odozgor sa ceste. S nikim nemam nikakav kontakt. Kolege na poslu Turci, Rusi, Rumuni…
Vidim da pišeš i vidim što pišeš. Znam te još iz škole.Htio sam nekome ovo ispričati.
Je li to sve Zorane? Upitah ga.
Jučer mi javiše da mi je kuća srušena.Žena je to rekla sestri i šogoru,a on kaže …ko mu je kriv kad je pri odlasku zaboravio zavrnuti plinsku bocu.
Htio sam ti samo reći …jebeš kuću! Ali odletilo je puno više toga u zrak. Reci mi znaš li ti gdje ja pripadam? Nadam se da me razumiješ!?
Kako rekoh …sretoh ga neki dan ponovo.
Bio sam u selu. Znaš stara mi je jako bolesna, pa sam došao. Nisam bio sve ovo vrijeme. Sada živimo u Neusu imamo neku firmu za selidbe. Posao ide nekako …nije baš nešto, ali žena i ja sami, pa ide. Djeca su mi u Novom Zelandu …kći se udala, sin oženio. Mislio sam i ja otseliti tamo, ali žena nije htjela.
Primjetim da Zoran želi reći više od toga. Dogovorimo sastanak …subotom poslije podne.
Ma jebemti kako se Brod izmjenio. A i kod mene u selu sve je drukčije. Samo ljudi ostali isti. Da mi stara nije bolesna ne bih ni dolazio. Koga god od starih sretnem …gleda se u zemlju, na stranu. Ma ne tražim ja onoga, koji mi je kuću digao u zrak …nema ništa od toga. Htio bih popričati kako je bilo prije toga, pretresti uspomene. Ovako ispada, kao da me prije nije ni bilo. Čitam sve što napišeš. Ženina kolegica je tvoja prijateljica na fejsu, pa tako znam puno o tebi. Nisam se prije javljao, mislio sam da te to ne zanima.
Pokušavam Zoranu reći da je puno učinjeno da bi se odnosi normalizirali. I na nama je da učinimo svoje.
Ma jebeš ti to materijalno. Šteta je daleko veća. Lako je Srbinu u Srbiji biti Srbin. Ja stvarno nisam tomu pridavao nikakav značaj. Mene je rat uništio kao čovjeka …kao roditelja. Kad su djeca odlučila otići u Novi Zeland …šta sam im mogao reći …ostajte ovdje! Gdje ovdje Emile? Gdje je za mene OVDJE!?
O tome razmišljam dok se Josipović i Tadić rukuju i smiješe u kamere. Nerješenih pitanja je puno. Ne mogu to njih dvojica sami.
I šta se to mene tiče?
Čini mi se nekako da bi lijepa naša bila puno puno ljepša, kada bi Zoran osjetio želju dololaziti češće, kada bi svojoj djeci mogao reći …ovo je vaša domovina …ostajte ovdje.
Zoran tu ne može ništa učiniti. Na nama je možemo li mu pogledati u oči i ne izbjegavati susret s njim. Počnemo li sa …a šta su oni nama učinili? …nećemo ništa učiniti.
Ali nekako moramo početi.