piše: Žarko Delač
U posljednje vrijeme vrlo snažnoj medijskoj raspravi i podjeli mišljenja pridonio je i prijedlog osječkog vodovoda o nagrađivanju svojih vjernih potrošača.
Ništa rekli bi neobično jer recimo banke i kartičarske kuće godinama stimuliraju i nagrađuju svoje vjerne korisnike. Ipak posebnost osječkog prijedloga je u tome što bi potrošače nagrađivali hrvatskom zastavom.
Odmah su se javili protivnici te ideje i naravno postavili pitanje tko će to platiti, zašto baš zastave i slično. No nisam zapazio dežurne analitičare da traže odgovor koji je uzrok ovakvog marketinškog poteza i podjele jednog od najvažnijih nacionalnih simbola.
Inicijatori su samo kratko iznijeli kako se treba prije ulaska u EU raditi na jačnju nacionalnog identiteta i motivirati ljude na isticanje stijega za vrijeme blagdana.
Rukovodeći se istim ciljevima jedna je politička stranka prije nekolio godina objavila sličnu akciju pod nazivom Hrvatska zastava u svaki stan. Nije mi poznato zašto se ta ideja nije ostvarila ali je simptomatično kako pojedinci i pojedine skupine primjećuju da nešto s nacionalnim ponosom i identitetom škripi.
Osobito u posljednje vrijeme i prije ulaska u zajednicu europskih naroda koja ističe potrebu očuvanja nacionalnog identiteta što je zapisano i u njezinim službenim dokumentima.
U to se uklapa i najnovija akcija Zadruge branitelja Studium koja je na jednom od najfrekventnijih mjesta u Zagrebu objavila stilizirani jumbo plakat s riječima hrvatske hime.
Nažalost i na tom području nedostaje zajednička akcija i smjer, strategija i plan, a najviše se očekuje od poteza političara. Šteta što se pri tome ne ugledaju na Obamu ili u susjedstvu Dačića i njhov način promoviranja svoje domovine nošenjem nacionalne značke na reveru odijela.
Ili recimo usporede i iz toga izvuku zaključke između nacionalnog naboja i dekoracije prilikom polaganja prisege predsjednika SAD-a i ljutitog odbacivanja hrvatske zastave koja se našla na putu našem bivšem predsjedniku tijekom njegove prisege.
Takvih i sličnih negativnih primjera moglo bi se navesti na stotine ali radije bih istaknuo naše najveće promicatelje nacionalnog ponosa – sportaše.
Mnogi od njih se ne libe pokazati svoje vjerske osjećaje, radost i veselje u pobjedi i tugu u porazu, obiteljske emocije ili trpjeti bolove ozljede za potrebe nacionalne vrste i svoje domovine.
Na taj način pokazuju svoju otvorenost, nesklonost poziranju i pretvaranju, prilagođavanju situaciji i društvenim promjenama.
Izgradivši sportski duh i zdravi način života njima nije potreban dodatni motiv i uvjeravanje kako braniti boje svoje domovine.
Nažalost svojim su nas pojedinačnim ili timskim rezultatima pomalo već i razmazili te ne znamo više cijeniti ni osvojene brončane medalje, a kamoli slabija iako još uvijek odlična mjesta.
Narod voli samo pobjednike kako je opjevano i u jednoj poznatoj pjesmi ali svi ne možemo biti pobjednici. Osobito ne možemo biti trajno pa treba razmišljati i o tome kako živjeti i ponašati se kada počnemo gubiti.
A izgubiti možemo sve ali nam domovinu ne može nitko uzeti. Ona nam je jedna i jedina i zato ju trebamo posebno cijeniti i brinuti se o njoj. Radimo li to ili uopće o tome razmišljamo pitanje je upućeno svima nama.