ili …kako prevariti sebe
piše: Martina Budimir
Prevarih sebe, po tko zna koji put!
I sjetih se nedavnog obećanja danog samoj sebi i drugima, osobito najmilijima.
Kako se samo brzo zaborave obećanja!
I tako, eto nas opet na početku, obaveza sve više, vremena sve manje… Priznajem, opet me nadmudrilo, ali zato je tu papir (dobro, hajde, virtualni, kužite što hoću reći), pa ću napraviti inventuru i obnoviti zakletvu!
No, ovoga ću puta preduhitriti sve moguće zamke koje bi vrijeme moglo postaviti pred mene.
Dakle, neću pokleknuti pred primamljivim ponudama koje obećavaju čak i izvjesnu financijsku dobit. Neću, kažem, iako to sa sobom nosi neke druge probleme, primjerice grižnju savjesti. Jer kako odbiti mogućnost dodatne zarade u vremenu kada je posao nekima ostvarenje najveće želje? Zvučalo to bahato ili ne, optužili me za lijenost ili inertnost, neću pokleknuti pred ponudama koje u startu obećavaju nemogućnost provođenje vremena sa svojom obitelji. Neću, jer izgubit ću nešto puno dragocjenije od novca.
Neću po tko zna koji put zbog pristojnosti, odgoja, želje da se ne zamjeram, pristajati na ono što ne želim ili zbog čega ću se morati odreći nečega puno važnijeg, trebam li uopće ponavljati, vremena provedenog s najmilijima. Želim pomoći drugima, ali ponekad pomoć nije pomoć nego iskorištavanje i koliko mi god bilo teško reći ne, vještina koju nikada nisam do kraja savladala, izreći ću ga.
I za kraj, da, hoću i dalje raditi stvari koje mi ne donose financijsku dobit, koje se možda ne sviđaju drugima, ali koje me održavaju na životu. Ostat ću budna i nekoliko noći za redom kako bih dovršila nešto u čemu valjda samo ja vidim smisla i to neću smatrati gubitkom vremena, nikako! Jer neke su stvari potrebne kako bi u sveopćoj besmisli vidjeli smisao…
Što će ti to, kako ti se samo da? Eto, da mi se, to je izvor moje energije, doping pomoću kojeg lakše podnosim teret svakodnevice. Tko nije probao i tko nema u sebi, neće razumjeti, a svi oni koji iz ljubavi rade nešto neisplativo, a nekako imam osjećaj da ih je na ovome portalu jako puno, razumjet će zašto u životu ne mora sve biti mjerljivo novcem, zašto utrošak uloženog vremena ne mora nužno biti gubitak i zašto je to ono što nas gura dalje, i nas, i svijet u kojem živimo.
Stoga ću za kraj otići korak dalje i dati još jedno obećanje, i siiiiiiilno ću se truditi i održati ga.
Svečano obećavam da ću i dalje biti danguba i vjetropir! Radit ću s djetinjim žarom sve ono što me veseli i u čemu ja vidim smisao, pa makar bila jedina koja ga vidi.
Jer ja sam svjesna da je to moj jedini lijek protiv depresije, monotonije i letargije. Sigurna sam da i vi imate neki svoj sličan spasonosni recept, bili ga svjesni ili ne.