tekst i foto: Alfred Matijašević
Prekrasan zimski dan, okupan u suncu, koje kroz otvorene bijele oblake nemilosrdno bije snježni pokrivač na krovu.
Ponegdje se stvorile ledenice, gdje sunce nemogaše doprijeti, a tamo gdje ga ima, ledenice, kao da se takmiče, koja će više i ljepših kapi otopljena snijega uputiti prema zemlji.
Tamo gdje je sunce “razorilo” i samu ledenicu, stvori se mjesto sa kojega se 
spušta vodena nit, poput slapa – i tu “nastaje problem”.
Kakav problem?- priupitat će netko. Mi gledajući u tu vodenu nit, stječemo dojam, kako voda curi s krova bez prekida, sve do zemlje.Ali, tome nije uvijek tako – ovisno i o udaljenosti od krova do zemlje. Ako je distanca mala, možda se i ne stvore kapi, već vodena nit seže stvarno do zemlje.
Na slikama koje su priložene, distanca iliti 
udaljenost od krova do poda, je nekih 220 cm. Vodena nit je kao takova bila dugačka svega nekih 60 cm, a onda djelovaše zakoni fizike: gravitacija, kohezijske sile, trenja, zračni pritisak i još neki drugi parametri …
Možda sve to i izgleda kaotično, ali taj efekt i taj proces imaju jedan zadatak – dobiti kap vode na zemlju. Naš vid je tako konstruiran; naše oko je tako građeno, da određeni tokovi, koje gleda, ako su brzi – signali i slike upućene u centar za vid u 
mozgu, bivaju tako “obrađeni”, da mi gledatelji imamo utisak jednog kontinuiranog toka.
Ako su tokovi nadolazeće vode na ledenici usporeni, dolazi do prokapljavanja – ti signali bivaju analogno svojem kretanju tako i pretvoreni u pravu sliku – normalnoga toka tj. pada kapi.
Priložene slike nisu ni žive, nit usporene – već oslikavaju jedan trenutak, jednoga 
toka.
Jedna vodena nit – jedan slap, završi k’o kap.