piše: Nikola Šimić Tonin
2012. Veljun velja veljača, prevrtača veljača… Pahulje, pahulje, pahulje, i dalje pahulje…Odsjecaju sjecivima brida ledenica, u zakutak dobrano i davno već od gradskoga oltara, kuće zanemara, odsječene dijelove svoga bića, kojeg oživi o izborima, kada se po selima i zaseocima, o gradskim novcima taksira kombijima, osobnim prometalima, plaćaju autobusi Knin-prometa, Strijela-busi, Laste, Beograd-Bus-evi, Ćopić-d.o.o-i… s one strane tamo glasačke Hrvatske, one preko Drine …
A ovima s ovu stranu ovdje što ostaše tragom Šantićeve pjesme: „Ostajte ovdje…sunce tuđeg neba…“ raznorazni i raznorodni izborni mešetari, nakupci i prekupci glasačkih glasova, za glas obećavaju sve i svašta, od žena za oženiti se, skrbi, mirovine, asvaltiranih puteva, putića i puteljaka, telefona, vodovoda, javne rasvijete, ambulanti, stada ovaca, koza, do traktora iz Srbije…
Traktoraju se tako od izbora do izbora, pusta obećanja dresiranih licemjera… A obećani traktori, raznošeni oštrim planinskim vjetrovima, otisnutim na katalozima i brošurama, nezdrava i nekvalitetna industriskoga papira, raznose po propuhima, po zapuštenoj i neobrađenoj zemlji, carstvu trnjine, gologa gloga, kruna drače, guštera, daždevnjaka-piskavaca, zmija ljutica, do troroga poskoka što na grani lijeske vreba vrebca, zavijenih svih nabrojenih i onih koji to nisu u vučija zavijanja… i škure bure… nesnosne i hladne zahladnice… Po zaseocima, čistinama puta, zaputcima, malo je puka, jer sve slabo i bolesno, ovakva klima čisti, a samo zdravo ostaje na životu… i živi…
Selo je ovo ne tako davno, od oko pet stotina dimova, i preko dvi iljade glava, hranilo: 183 konja, 628 goveda, 4220 ovaca, 884 svinje, 2022 koze, i bilo podijeljeno na četiri kraja, koja su se zvala i još se uvijek tako zovu: čavušljuvci, biva po broju bivanja seoskih čavuša (glasnika), a to su Zorići, Đurići, Bojanići i Torbice, čavušljivaca udaljenih po ½ sata hoda, jednih od drugih i rastavljenih potokom Brašincem i potokom Vilesovicom, u kom su se po pučkoj predaji umivale nadgorkinje vile, a konja pojila ratnica Neda i preskakala ga kraljica Lepa, nad kojim je urotu kovao Zvonimirov brat, kako kraljevskom krunom da okruni brata, Dmitra Zvonimira…
Današnji Plavanjci skoro su svi naseljeni u XVI. stoljeću iz obližnje Bosne i to, naselili su ih Turci da im zemlje rade, u kuće potleušice, od kamena tesanika, jedna od druge u rastojanju do sto metara, zbijene bez ikakva poretka, obično pri strani, uokolo ravnice u kotlini, u skupinama po plemenima.
U narodu nema žive uspomene kojom se tumači ime sela, a pojedini odlomci dobili su ime po plemenu, koje u njima stanuje. Pa opet, uvriježilo se mišljenja da ime dolazi od česti plavljenja plavanjskoga polja, nekako s proljeća od nadošlih podzemnih i nadzemnih voda pomognutih potocima Došinca i Bašinca, koje ožive planinski otopci snjegova, kada prvocvijeti s planinskih visova i dola, zrncima plavanjskoga sunca izgone zimu…
Tko zna kada je s kojim od tih izgona izgnana i zadnja Maja Planinka, u ljetne dane, kada u selu nastanu vrućine, i kada se zabrani u polju paša pored usijeva. Blago se tada tjera u planinu, gdje ima izobilja trave i hladovine. Osim čobana bogatiji imaju i jedno žensko, koje zovu Majom Planinkom. Planinka sprema jelo za čobane, pere rublje, muze mlijeko, siri sir, mete maslo, održava stanove, kolibe, gdje ljetuje blago…
Dugo u noć, uz logorsku vatru, u dugu gluhu noć, u kojoj se podnose vuci čobani…, pominju se pominjanja, zgode i kazote pa tako i jedna, o tamo jednome Opačiću koji vele, da jedared reče da je tako slatko jeo omač (travu) te ga zato selo prozva Omač-Kus, a njegovo potomstvo Omčikusi. A bio je kažu tamnolika lica, visoka čela, pogleda vatrena, ovelika stasa, širokih gorštačkih pleća. Jak, brz, okretan. Govora jedra i čista, razbuđenog pjesničkoga duha… S neobičnom svježinom, vanrednom ljepotom i čistotom svojih jedrih izraza, s onim nepresušnim izvorom bogatstva, bujnosti i gipkosti jezičnih oblika, južnoga narječja…
Veljača 2012. Suha zima, vjetrovita i hladna s dosta snijega. Zahladnica počinje o svetome Luki, a traje do pred svetoga Đurđa, do Đurđevdana… Bura je nesnosna i ledena… Iza zime dolazi, predproljetna jugovina, pramaljeća, koja traje po nekoliko tjedana. Ona donosi izobilnu kišu koja često pada nebrojeni broj dana, namirujući tijedne i tijedne… Tada se izlije masa vode na zemlju, potoci i poteci otmu se koritima… Polja se pretvaraju u prostrana jezera… Po njivama izviru izvori, zvire vode…
Onda netko kao da rukom odnese svu tu vodu i razgori oganj nebeski i vrelost, padne užeže ravnicu, dani za danima se žare, žežu, praskozorjima…. Kad žar splasne, nabujala vegetacija zaposjedne ravnicu i blagi topli dani bez daška vjetra…
Ljeti dodiju vrućine i komarci… Livade zatrudne trudnim blagodatima usijeva, kukuruza, raži, ječma pšenice, povrtnica, sve otežalo bogatim urodom, bremenite grane voćki s urodom legnu po zemlji, u kojoj rodi i ono što se i u šali nanese nad nju…
Duša zaboli od pogleda, ove dvije i dvanaeste, u napuštene kuće, u napuštenim kućama, botaničke bašte, već ojačala debla stabla, samonikla iz nekada dnevnih boravaka, probijaju kroz krovove kuća…prašume pustoši
Zima stegla ove 2012, zima stegla da i kamen drhti, gluha i daleka bjelina snijega, zamela pute, obesputila ih… ralica niti na vidiku…
2012. narcisoidno-bolesnoga slikovanja, na tragu one turbo-folk-narodne, sliku svoju ljubim, šapćem svoje ime, vjetar nosi riječi… Riječi u vjetar, riječi u vjetru… vjetrenjače riječi… Umjesto kruha, i posla, obrazli traga, izborni govori, slikom na sliku, osobne medijske promidže, medijskoga maltretiranja puka, Hrvatskoga Kraljevskoga Glad Grada, grada tužnih ljudi… Iz dana u dan, bezdan…
Mlade kninske obitelji odlaze, dane se dan za danom izdanjeni ti i takvi obezdanjeni dani, a porodice odlaznika uvećavaju, u kolonoma…
Malo je koji grad kao grad Knin, podcrtan kolonama… u novije vrijeme preko pedeset mladih, školovanih, obitelji, trenutno odredište pokrenutih kolona, konačno stanište, za skončaj konačište… Kanada…
Ostaju za njima svježe obojane fasade i po deblima , pročeljima zgrada, oglasnim prostorima pa i metalnim kontejnerima, izderani promidženi plakati, od Jambo-plakata do plakata veličine osobne iskaznice, slike političara…
Veju, veju pahulje, veju… po obrazinama mraz šara đon-obrazli obrazinama… a rumen, crvanilo-stida … crvene se od mraza… Ledena caklina zaleđenih nogostupa obara i lomi noge i ruke…
Pahulje, pahulje i dalje… pahulje… Zapusi i smetovi, povrh čela kuća potleušica, gluho i daleko, do neba golemi… vješaju se bjelinom snijega izaprani zaseoci, kao bijelo rublje o štrik nebeskoga svoda s one strane ruba noći… Plavanjska starčad i nejač, okovana snijegom i ledom, njih oko dvijesto duša, bez živežnih namirnica, liječnika, prohodna puta, obespućeni, u bespućima zahladnica, propuha bure kroz planinske žljebove, studen gore, studen zimom. Izbori su daleko… do sljedećih, tko živ tko mrtav… živi strah.
Zimska žalovanja … gutaju se dani i zalogaji … a zalogaji, ko čovjek golemi…