Argus Politika.com
Uočio sam da su se u posljednje vrijeme na Pollitici pojavile raznorazne manifestacije malohrvatstva, pa sam pokušao sistematizirati njegove pojavne oblike, kako bi se lakše uočio i na odgovarajući način razobličio taj zloćudni fenomen i pravodobno suzbio njegov razoran utjecaj na nacionalno biće, smišljen i razrađen s očitom namjerom uništenja mlade hrvatske neovisnosti, sveudilj u opasnosti od vanjskoga, posebno istočnoga neprijatelja, a o unutarnjem da se i ne govori.
S obzirom na određene oscilacije u točnom definiranju, tipološkom klasificiranju i pravilnom etiketiranju tog veoma kompleksnog i žilavog fenomena, svjestan sam da nije lako utvrditi sve njegove tipološke odrednice, pa stoga molim poštovani publiku da u komentarima podsjeti i upozori na potrebne dopune.
Velehrvat zna da je Hrvatska stvorena 1990. godine, a Malohrvat se čudi gdje se on to rodio, školovao i odrastao, i još štreberski insistira na razlici između zavisne i nezavisne države, koje ne bi ni bilo da nije bilo one zavisne, a još bi manje dobila međunarodno priznanje.
Velehrvat zna da se na hrvatskom kaže tisuća, a nikako hiljada. Malohrvat, zaslijepljen suvišnim knjižnim znanjem, sjeća se da se riječ tisuća upotrebljava i u Dušanovom zakoniku – a u Dalmaciji i na otocima ne, zahvaljujući grčkom supstratu – te razbija glavu kako bi uštedio hiljadarku, tj. tisućarku, da maloj kupi kaput i plati ritmiku, dok sin i snaha okolo traže posao.
Malohrvat se pita kamo je to nestalo Jedinstvo, Prvomajska, Jugoturbina, Rade Končar, Željezara Sisak, Brodogradilište Split i Pliva, a ne shvaća, kao Velehrvat, da su to one kurbe jugokomunističke održavale samo zato da korumpiraju radništvo tj. djelatništvo, zajebu hrvatski narod i stvore neracionalno društvo kojem, evo, ni sam Slavko Linić ne može stati na kraj.
Velehrvat potegne čak s Korčule da konačno oslobodi svetu hrvatsku zemlju od težine još jednoga srpskoga motora koji ju je stoljećima tlačio u Krajini i usput riješi i problem pogona svoga broda, a Malohrvat mu još i prigovara, sijući razdor u nacionalni korpus i ne shvaćajući da je slobodno kretanje roba jedan od imperativa današnjice.
Velehrvat se bori da dokaže da je pripadnik zajednice vjekovne hrvatske uljudbe, kulture i pismenosti, pa na kuću napiše, bez jedne jedincate pravopisne pogreške, “Hrvati, zauzeto” i s pravom odgovara Malohrvatu da što on, ta gadna komunjara i Velikosrbin, sad hoće, zar da se ponovo piše na ćirilici?
Velehrvat zna da nije uputno držati se zakona kao pijan plota, ni običnoga ni Ustavnoga, jer to narušava tekovine revolucije i uvodi zločinačku jugokomunističku udbočetničku ćirilicu kojom su nekoć davno pisali i Hrvati, dok se Malohrvat pita nismo li se borili za demokratsku pravnu državu, gdje je poštivanje zakona svetinja.
Velehrvat zna da je Hrvatskoj oduvijek bilo mjesto u Europi i da je ona tamo oduvijek pripadala, a od nje je, pod tuđinskom čizmom, morala neko vrijeme izbivati samo dok još nije bila stvorena, a Malohrvat se pita jesu li se u Europu baš morali prvi vratiti telefoni, naftna industrija i hrvatske banke, a s njima i njegovih 700 DEM stare neprenesene štednje.
Malohrvat gleda ratu u švicarcima i sa sjetom se prisjeća kako su se u Hrvatskoj, dok još nije bila stvorena, dijelili stanovi, a onda shvati da je sjeta hrvatska riječ za nostalgiju, pa da je zapravo podlegao jugonostalgiji.
Malohrvat buba francuske, njemačke i talijanske nepravilne glagole, a Velehrvat se smije budali i njegovoj tupavoj koncepciji poliglotizma – što li će mu još to, kad već govori srpski, bosanski, bošnjački, bosansko-srpski, bosansko-hrvatski, hercegovačko-hrvatski, hercegovačko-srpski, bosansko-bošnjački, crnogorski, crnogorsko-srpski i vojvođanski?
Malohrvat misli da bi svaki novinar morao biti zanatski potkovan i razlikovati politikantski etiketaški pamflet od novinarskoga članka, analize ili komentara. Velehrvat ga odmah razobličuje kao maloga, (srednjega?), velikoga Srbina, mrzitelja svega hrvatskoga, političkog Srbina, jugokomunističkog i srbočetničkog unutarnjeg neprijatelja, lašca, biciklista i glupana, koji samo dokazuje svoju spregu s vanjskim i unutarnjim neprijateljem, posebno ukazivanjem na to da bi nounar, prije svega, morao razlikovati “č” i “ć”, “je” i “ije” i ostala dostignuća elementarne pismenosti, znati sastaviti rečenicu, a potom i tekst.
A kad ga shrva jugo, onda se Velehrvat sjeti da je jugo uvijek isključivo negativno, a hrv uvijek isključivo pozitivno, pa shvati da ga je to zapravo sjugalo hrvo.
Velehrvat zna da su sve one vikendice, u državi koja još nije stvorena, podigli komunjare i njima slični, da se kao pravi neprijatelji u njima prikriju kad država jednom bude stvorena, a Malohrvatu je krivo što je upisao dionice autoputa Zagreb-Split, pa nije mogao dovršiti fasadu.
Malohrvat u redu pred pučkom kuhinjom, ispred kolege s postdiplomskoga, razmišlja kako da zaliječi u kontejneru pričepljen prst dok ne stigne penzija, a Velehrvat zna da obrazovani ljudi bježe u Kanadu jer ih je zavela jugonostalgičarska propaganda da se tamo plaće dobivaju svaki mjesec, kao u Jugoslaviji.
Velehrvat razumije da jedino potpuna deregulacija ekonomskih procesa i privatizacija zemlje, vode i zraka može donijeti boljitak, a Malohrvat se egoistički zalaže da u idućoj semestralnoj promjeni Kaznenoga zakona bude inkriminirana i krađa prikupljenih boca za povrat.
Velehrvat, vrhunski obrazovan nedjeljnim dodatkom Večernjaka, kojeg je već dvaput pročital, razumije povijesne fenomene, jer mu je o njima još dodatno sve rekel sused od njegovih doma koji je to gledal s prozora, a Malohrvatu je krivo da i on ne uspijeva u dvije rečenice objasniti raspad Jugoslavije.
Malohrvat misli da je u JNA išao stoga jer je dobio poziv sa zelenim štambiljem, no Velehrvatu ne može promaknuti kako mu je to zapravo bila odlična izlika da postane Titov vojnik i gardist.
Malohrvat ide kasnije na tržnicu jer su prezrele mandarinke onda jeftinije, pa naiđe na Velehrvata s kojim je nekad nakon partijskih sastanaka prekapao po džepovima da prikupe za gemišt preko kod Žnidaršića, a kad tamo, Velehrvat se vraća s mise, još uvijek ljut što mu je netko od tih Malohrvata na Bleiburgu ogrebao audi osmicu.
Zatupljen jugosrbočetničkim školovanjem, Malohrvat misli da su Strossmayer i njegovi lansirali ideju jugoslavenstva i JAZU, jer su zaključili da to štiti hrvatske nacionalne interese, a Velehrvat likuje što je pridonio razvaljivanju te jugokomunističke ideje rođene u SANU (cf i Memorandum br. 2).
Velehrvat je u saveznoj instituciji mrske Jugoslavije, koja je bila došla do samoga ruba provalije, i tek je stvorena država mogla učiniti odlučan korak naprijed, bio dabome hrvatski kadar koji ju je iznutra razarao. Malohrvat se pak čudi samom sebi kako je tako glupo promašio svoju povijesnu priliku, pa je, neosviješten, mislio da društvo treba dograđivati, a ne razarati, i ljude okupljati, a ne dijeliti, privlačiti ih, a ne tjerati.
Malohrvat se čudi kako to on može biti Velikosrbin, a Velehrvat zna da je endemska srbocitoza teška hematološka zarazna bolest, koja napada i Hrvate i nije ju lako izliječiti.
Malohrvat se glupo pita što bi još mogao učiniti za državu, kad mu već uzima toliki porez, a Velehrvat zna da jedino ljubav izdaleka osigurava izbjegavanje svađe i razdora, a bogami i Linićevih jugokomunističkih poreza, pa ostaje živjeti u Njemačkoj.
Velehrvat zna da je srbokomunistička žgadija osnovala protuhrvatski Haški sud samo radi toga da osujeti vjekovne hrvatske težnje i baci ljagu na Oluju, izmotavajući se ubijenim staricama i starcima i spaljenim kućama, a Malohrvat i dalje misli da se svi ratni zločini moraju procesuirati, a na svoja ognjišta vratiti svi ljudi koji su se našli u vrtlogu rata i izbjegli.
Velehrvat zna da su homoseksualci, lezbijke i simpatizeri odgovorni za najveća zla u povijesti, uključujući i holokaust, te o tome ne treba ni učiti, a Malohrvat, indoktriniran komunizmom, širi neprijateljsku propagandu da o školskim programima moraju odlučivati državne, a ne crkvene vlasti.
Eto. Znam da je svima jasno kako je silno važno raskrinkati Malohrvate, pa molim da se ukaže na elemente malohrvatstva koji nedostaju, a važni su za pouzdanu tipološku klasifikaciju. Valja uvijek imati na umu da neprijatelj nikad ne spava!