piše: Drago Oršić
Stara je uzrečica u nas ” Što dika navikla, tjerala dovika “.
Često sam se pitao, je li to stvarno tako, ne postoji li u njoj pogreška. No prateći događaje i njihove posljedice u Lijepoj našoj, nekako sve vodi ka zaključku, da je ipak sve točno onako, kako uzrečica veli.
A što bi drugo čovjek mogao reći? Možda, onaj koji je dugo vremena proveo vani, živio u stvarnoj demokraciji, iako nije imao udjela u njoj, ipak cijelu situaciju u domovini vidi drugačije. Pođimo redoslijedom …iako se to nekima neće dopasti, ali to je uvjet reći istinito, i bez uvijanja, kako se popularno kaže “Popu, pop a bobu bob”.
Prvi je na listi, naravno, pokretač borbe za samostalnost Hrvatske, g. Tuđman. I, dok mu možemo biti zauvijek zahvalni na njegovoj upornosti i žrtvi, koju je podnio za slobodnu Hrvatsku, moramo mu spočitnuti kasniji autokratski sistem koji je zastupao, okružujući se pogodnima, u najboljoj maniri komunista.
Iako je veliki broj, njemu odanih suradnika, mahom prebjegao iz komunističke partije, promijenivši stranku, nikako nisu promijenili i svjetonazor, pa umjesto demokracije dobismo opet partijski sistem vlasti, naravno pod imenom demokracije.
Narod, kao jezičak na vazi, uvidio je to, pa bira na vlast koaliciju nekoliko stranaka, koaliciju po izrazu “rogova u vreći”. S njihovim unutrašnjim razmiricama i neslaganjem, počinje val rasprodaje naših dobara, kojekakvi sporazumi, bez pitanja Sabora, sve u svemu, u kroničnoj komunističkoj maniri.
Narod ih je izabrao, pa onda se valjda mogu tako i ponašati. Pa što hoće taj narod, oni su mu jasno stavili do znanja da oni slobodnu Hrvatsku nisu ni željeli, niti htjeli?!
I dok je njihova vladavina trajala, oporba, koja se spremala da povrati vlast u svoje ruke, dovede u svoje redove razne opsjenare, skorojeviće, pa ako sudstvo, zaista odradi pošten posao, pokazat će se, i osobe kriminalne provenijencije.
Pošto su vladajuće kaste do tada, usmjerile hrvatsku državu ka ponoru, po preuzimanju vlasti, nastaje još brža erozija. Splet komunističkih nazora vladanja i sprega kriminalnoga miljea nastavio je rastakati i ono, sto je od Hrvatske još ostalo.
Iskočivši iz toga kola, Sanader je shvatio valjda, da ih je previše koji kradu i da će se klupko, bilo kada početi odmotavati, pa je pokušao na jedan perfidan način izbjeći sankcije koje su morale uslijediti. Nije mu uspjelo. Jedino što je, kao dodatak svojim nedjelima dodao, je omogućavanje, da sva vlast padne u krilo, ponovo komunistima.
I sam sam se nadao kako će oni, barem sada i nakon svega, što se već desilo, kormilo okrenuti za 180 stupnjeva, pa pokušati bar dio nebuloza ispraviti.”Pfeiffen deckel” rekli bi Švabe, ništa od toga.
Rezimirajući, sada s distance, oni kao da su se nadali da neće doći na vlast, kao da oni neće morati ništa učiniti, doli iz udobnih saborskih fotelja, samo zanovijetati i ubirati, za naše uslove, dobru platu. No, kada im je vlast pala u ruke, “slučajno”, iznjedriše nekakav “plan 21”, ali više da bi umirili svoju savjest, nego da bi nešto stvarno napravili.
Svoje neumijeće i nerad, te propadanje države još više u ponor, pokušavaju sakriti iza zakulisnih igara oko odgoja ili ćirilice, koji su sporedni za funkcioniranje sistema ali vrlo eksplozivni na razini društva u cjelini. Njihova bahatost, neupitnost i drskost, prema onima koji su ih izabrali, i onima kojima vladaju, i da ne znamo da su potekli iz saveza komunista, kao takove bi ih odmah markirala.
Bio je to malo dulji uvod u priču, koju sam želio ispričati, u priču djeda Blažana. Naravno, djed se zvao Blaž, ali, ko zna zašto, zvali su ga Blažan. Još kao dijete, igrajući se s njegovom unučadi, znao sam pažljivo slušati priče, koje nam je djed pripovijedao, nekada vesele, a nekada i tužne.
U selu su ga zvali “mudroslovac” i ne malo se ljutili, kada bi im on nešto rekao, no po mome mišljenju, djed je bio jako pametan, svaka je njegova bila na mjestu, priznavali bi čak i oni koji su se najviše ljutili. Poznavajući svoje suseljane, djed se nije zalijetao, povlačio se više u sebe.
Slučaj je htio, da se nadjemo, početkom osamdesetih, u jednim svatovima, pa pošto se pozdravismo, nakon dugog perioda u kojem nismo jedan drugoga vidjeli, sjedosmo za isti stol i uz obligatorno raspitivanje o osobnim stvarima, a i uz pokoju čašicu, razvezosmo priču. I kako je vrijeme odmicalo i djed se udubljivao sve više u opću problematiku društva, a bilo je to vrijeme, raznih nestašica, kašnjenja plata i drugih peripetije, vezanih uz život, dolje.
– Znaš sinko, ovo sada stanje ni malo mi ne šmeka. Ni dobro.
– Čuj djede, ja mislim da se ovo nikome ne sviđa, ali što ćeš, promijeniti i tako ništa ne možeš.
– Ma sinko, vjeruj mi neće ovo sve na dobro izaći. Prije ili kasnije, mora se nešto promijeniti, samo upravo toga je mene strah.
– Ma djede, ne trebaš se ništa bojati. Ono što će doći, doći će, to se ne može izbjeći.
– Ne bojim se ja sinko za sebe, nego za vas koji ostajete, jer vjeruj mi dobro biti neće.
Zašutili smo, nekako svatko zadubljen u svoje misli. Prenu nas tek komešanje mladeži, koja pohrli na plesni podij, u kolo, pa djed nastavi:
– E vidiš, živio sam ti ja i u Austrougarskoj državi, i u staroj Jugoslaviji, i u NDH i eto sad u ovoj partizanskoj državi, pa mogu zdravim razumom uspoređivati, a bogu hvala, još ga imam, mislim zdravog razuma.
Nasmijali smo se obojica, a djed dalje nastavi:
– Vidiš, Austrougarska nije bila loša, moralo se raditi, ali moglo se i steći. Al što ćeš, Englezi i Francuzi odlučili rastepsti monarhiju u svoju korist, pa ju rastepoše, a mi budale Beč zamijenili Beogradom. I tu ti počinju prve laži, pa umjesto ujedinjenja južnoslavenskih naroda, vele oni nas oslobodili, boga ti od koga? A što se sve događalo u staroj Jugoslaviji, da ti ni ne pričam, pa to si valjda i od drugih čuo. Kad je počeo drugi rat, pojaviše se ovi komunisti, pa zavedoše narod pričajući im bajke, kako će sve biti kad oni dođu na vlast, a narod kao narod, blesav pa povjerovo. Od kako su na vlasti, lažu i kradu ali ne smiješ ništa reći jer pojest će te mrak. Pa i ovaj naš što se ustoličio u Beogradu, da se u Drvaru nije prerušio u bulu, nebi odande živu glavu iznio, ali de reci to javno. Pogledaj samo tko dobro živi. Samo partijski funkcionari i njihovi priljepci. A narod se snalazi kako zna i umije, koristi se svaka rupa u zakonu da se nešto ušičari. Dižu ljudi kredite pa kupuju od vas vani devize i ulažu ih na štednju jer kamata je čista zarada, a devalvacija čini svoje. Zapošljavaju se poznanici i rodbina, stanove dobivaju samo podobni. Sve je to sinko predznak da se bliži kraj sistema, jer ovako neće ići dugo dalje. No sve to mene baš puno ni ne brine, nego bojim se da je srž svega nešto drugo. Ako su oni namirisali da im se bliži kraj, bojim se da se oni neće tek tako lako predati, nego polako pripremaju teren za ono poslije kraja. Ja to vjerojatno neću doživjeti, ali upamti dobro to što sam ti rekao, možda ćeš onda sve shvatiti, onda kada se desi.
Bio je to uglavnom sažetak našeg tadašnjeg razgovora i ja sam ga skoro i zaboravio, jer imao sam prećih stvari u životu. No kako sada ponovo, ponukan zbivanjima u domovini o tome razmišljam, nameće mi se pomisao da je djed možda imao pravo. Rastavljajući privatizaciju u njene sastavne dijelove, nameću se neka pitanja. Tko je imao novaca i utjecaja kupovati poduzeća za male novce, ipak običnom smrtniku nedostupne? Tko je mogao dobiti garancije banke za nemale kredite kojima su kupovana poduzeća? Niz je još pitanja, da ih sve ne nabrajam. Zašto nitko ne želi da se privatizaciju i prevare oko nje pročešljaju gustim češljem?
Po svemu sudeći, iako smo izborili slobodnu Hrvatsku, stvarnu vlast u njoj su zadržali komunisti, i oni ju i dalje provode, a njihovi argumenti su ostali isti: “Za sve su krivi drugi!”
Kad vidim kako g. Linić iz petnih žila nastoji iz suhe drenovine iscijediti još koju kap tekućine, umjesto da pokuša sa društvom pokrenuti proizvodnju i stvoriti nove vrijednosti i nova radna mjesta pomislim: -Možda je, pokojni djed Blažan imao pravo!