ODUSTAJANJE OD BIOGRAFIJE, neobjavljen
piše: Božica Jelušić
Godinama sam vjerovala kako ću u slavu svojih srednjoškolskih dana napisati jedan pravi “vlakaški roman” o doživljajima đaka-putnika i cijeloj onoj mrvicama čađe prožetoj romantici, gdje se hladan burek doživljava kao poslastica, a kosa se pere ujutro, te s napola mokrom pletenicom letiš na željezničku postaju, sve da bismo bili lijepi nekome u drugom vagonu, treći prozor s desna, tko nam čuva mjesto od Koprivnice i za tu prigodu obukao je specijalnu crnu majicu s boemskim crvenim šalom, prebačenim preko ramena. Ništa od toga, naravno.
Trudimo se zaboraviti na koljenima prepisane zadaće, loše ostrugan lak s noktiju, uparene i uznojene fiskulturne dresove, cijeloga dana priljubljene uz tijelo. Uviđamo da nije bilo ničega romantičnoga u prvoj cigareti i ljepljivom amaru, popijenom u staničnom buffetu na prazan želudac.
Postojala je žurba, strka, petljanje s mjesečnim i jednodnevnim kartama, skaj na sjedalima, koji se ljeti užari i smrdi, gurkanje i stiskanje po hodnicima, ljubakanje po polupraznim vagonima, preprodaja knjiga ( u jednom trenu krize prepodala sam Tagoreovog “Gradinara” s posvetom slikara R. B., moje tadašnje simpatije, zbog čega se i danas kajem), i naravno, povremena “markiranja” s nastave, premda mislim da smo jasnije vidjeli svoje životne ciljeve.
Neki su već znali da će biti glazbenici i snimatelji, drugi su sanjali kako će zbrisati preko granice i obogatiti se, dok su treći naprosto umirali od ljubavi za namigušom iz Špišić-Bukovice, koja je snovala karijeru kafanske pjevačice.
Doista, četrdeset godina kasnije, što je ostalo od nas i naših snova?
Beamteri, poduzetnici, svjetski putnici, brodolomci, cugeri, prodavači magle, papučari i sretno rastavljene gospođe s problematičnom djecom, mirni desničarski glasači, srkači juhe, mlaki katolici, vikendaši-vinogradari i pokoji ambiciozni politički aktivist, poluamaterski slikari i naravno, neki od njih, mojih “kolorističnih” vlakaša , danas već pod zelenom ledinom …
Mislim da je to srednjoškolsko razdoblje u dobroj mjeri označila kuća M-ovih, na željezničkoj stanici u Virovitici. Njihova je kćer Dragica išla s nama u razred: plavokosa, frfljava,vesela, uvijek u trendu s glazbom i modom; u dugim kaputima, atraktivnim minicama, finim puloverima, okružena dugokosim i zgodnim dečkima, također.
Između vlakova sastajali bismo se u kuhinji: Dondo, Braco i ja, ponekad još netko od naših s podravske strane. Tada bi nam krezuba Dragičina baka pekla stari kruh na plehu, tanko ga premazala svinjskom mašću koja se odmah upila i potom natrljala češnjakom. Tu smo nedostižnu poslasticu najčešće imali za glavni obrok, jer se kući stizalo kasno popodne, nakon bezveznog tjelesnog odgoja u drugoj školi koja je imala sportsku dvoranu, pa bismo se vraćali utučeni, mlitavih udova i prazna želuca.
Baka, međutim, bijaše dobri anđeo prištavih srednjoškolaca. I sama nekako tjestasta, brašnasto -bijela, svjetlooka, visokih jagodica, gotovo bez bora premda starački zabrađena crnim rupcem, nevjerojatno lucidna, u sve se uplitala, sve brzo povezivala i davala mudre komentare na svojoj neponovljivoj rusko-hrvatskoj varijanti : “Ti njega ljublju, a on skazal PRAŠČAJ!”
Tako smo, pored sijedog i šutljivog čika-Miloša i štrkljave Dragičine mame-trafikantice, što sanjali, što proglavinjali naše agronomsko i gimnazijsko obrazovanje, samo što nam se klapa za godinu dana, u trećem razredu, nepovratno raspala …
I što je bilo dalje? Eh, ne znam pouzdano, ali “dalje se fućka…”, govorila je moja baka Mara, kad joj se ne bi htjelo raspravljati ni pripovijedati…