TAJNA CRVENE MARAME (iz još nezavršenog romana)
Armin Pohara
Nekoliko dana poslije desiti će se ono što će moja mati pamtiti cijelog života. Ona je sa starijom sestrom Satkom i mlađim bratom Hamdijom čuvala stoku u krčevini. Bio je lijep proljetni dan i prve divlje jagode zrile su po pašnjacima. Odjednom strašni jauk i plač uspuza krajolikom kao poskok. Mati Sanija, gologlava i raspuštene kose, raskopčane bluze zvala je bolno svoju djecu, penjući se bosonoga uz brdo u divljem bolu šireći ruke.
Uplašena djeca kao janjad sjuriše u susret izbezumljenoj materi koja ih sve troje zagrli iznemogla padajući na koljena.
-O djeco moja, ostadoste mi siročad… Odvedoše nam Ahmu… O Alahu dragi ne daj mu da pati …o dušmani sjeme da im se zatrlo…
Istoga trenutka glasan prasak puške ispunit će krajolik a moja nesretna majka past će nemoćno u nesvijest i zbunjujući strah zaledit će se u venama njene djece. Cvilili su mladi Smajići nad majčinim tijelom, bespomoćni i sami u svijetu koji se skupljao u grudvu straha i nevjerice.
Samo jedan sat ranije u djedovo dvorište banuše tri mlada vojna lica predvođeni lokalnim besposličarem, alkoholičarom i kokošarom Husicom.
Husica je bio ona vrsta sirotinje koja će radije kriviti sve druge i cijeli svijet za vlastito siromaštvo, nego što će sam pokušati nešto promijeniti ili …ne dao bog nešto raditi.
Rakija je uveličavala njegovo prokletstvo i činila ga nasilnim i ljutim. Nije Husica volio nikoga i nitko u selu nije volio Husicu. Djeca su prelazila na drugu stranu puta da izbjegnu bilo kakav susret sa ovim nesretnim čovjekom po kome se u selu mjerilo sve ono sto nije dobro u zivom hinsanu.
Znao je često krasti kokoši pa su mu Rašljanski domaćini ozbiljno prijetili žandarima, a poneki u huji i glavom na ramenima.
Bilo je još sirotinje u Rašljanima i okolnim selima, ali su uglavnom bili marljivi ljudi spremni zasukati rukave i vrijedno raditi teške seoske poslove zajedno sa gazdama. Mnogi od njih će i sami postati gazde koji će rado primati druge u najam i tako davati svoj mali doprinos u ovoj vječnoj težačkoj socijalnoj spirali.
Kako se je Husica spetljao sa novom proleterskom vlašću i uvjerio ih da je upravo on taj, zbog koga se sva ta revolucija dešava, taj veliki svjetski nemir, ostaje za nagađati.
Toga dana on je zalupao na djedovu kapiju teškim udarima šake, ispunjenim odlučnom drskošću i prijetnjom. Husica je sada vlast opijen neočekivanom moću i žudnjom za neobjašnjivom osvetom prema svima. Ući u tuđe kao u svoje jedino je što je nesretni Husica razumio od Marksizma I Lenjinizma. A bilo je puno Husica tih prvih poslijeratnih dana svuda uokolo i mnogo će zla nanijeti ljudima i ideji iza koje su se vješto sakrili.
Djed je naslonio sjekiru na stablo duda pod kojim je kresao grane sa jučer posječenog hrastovog stabla kojeg je spremao za svoj novi stolarski projekt. Obuze ga lagana zebnja dok je koračao prema kapiju brišući balegu sa opanka. Nitko koga je poznavao i radovao mu se nije lupao na kapiju tom žestinom.
Sanija je izašla na vrata mlateći mlijeko u buralu, dok su joj se kokoši motale pod nogama.
Otvorio je visoku drvenu kapiju, a ona zebnja prostruji cijelim tijelom grudvajući se u zlokobnu slutnju i strah.Usta se osušiše i otežaše.
Pred njim dva mlada uniformirana I do zuba naoružana milicionara a iza njih zlokobno nacereno lice Mujice.
-Merhaba …drugovi.
-Dobar dan Ahmete.
-Dobar dan.
Sekunda šutnje odužila se u vječnost.
Majka je još stajala na vratima kuće sve sporije burlajući mlijeko, isturajući vrat u vis i propinjući se na prste, ne bi li vidjela tko im to u goste dolazi.
–Bujrum drugovi …otvori djed širom vrata puštajući tu novu narodnu vlast po prvi put u svoje dvorište.
Sanija se u trenutku ukoči vidjevši naoružane ljude kako ulaze u dvorište. Buralo joj ispade iz ruku a mlijeko se prosu po zemlji i travi na radost mačaka koje nasrnuše na neočekivanu gozbu.
-Kojim dobrom …drugovi!
Učio se moj djed pozdravljati ovim novim revolucionarnim jezikom, i pristajao na ove smiješne jezične kompromise sa istom lakoćom i skrivenom odvratnošću i podsmjehom, kao što je ne tako davno učio neke nove hrvatske riječi koje ustaške vlasti donesoše u ova mala brčanska sela.
Svaka vlast je donosila svoj jezik kako bi se ljudi lakše mogli snaći tko je na vlasti tih godina. Tim jezikom se govorilo samo onda kada vlast navrati u njihove živote i tek poneke riječi su preživjele svoju vlast, uglavnom zbog šale i vica, a ljudi su nastavljali pričati na svom jeziku onako kako to treba i kako odrasli i ozbiljni ljudi govore.
Drug je za djeda Ahmu bio netko koga znaš i tko ti nije mrzak, ali ti i nije baš pravi prijatelj, sa kim bi išao u lov ili se napijao uz zvuk saza i sevdalinke dok se akšam vere po šumama Majevice. Teško je prihvaćao ovo novo ideološko stanje gdje su svi drugovi, pa čak i oni nepoznati i smrknuti ljudi što ti odlučno ulaze u dvorište.
Pa opet sa nekom neobičnom gotovo asketskom pomirenošću prihvaćao je sve ono što vlast od njega traži i zahtijeva …ili gotovo sve …sve osim karabina koji nije dao nikom i neće pa makar sto puta umro.
Ostaje mi nagađati zašto je moj djed riskirao vlastiti život, doveo život i sreću svoje male familije u pitanje, zbog jedne puške. Kada sam postavio ovo pitanje svojoj mami ona me je samo pogledala, kao da se i sama pita i …slegnula ramenima.
Postoji nešto u čovjeku sto zapravo jest njegov život i ako to nešto izgubiš zapravo gubiš vlastiti smisao za životom i sve ono što njemu daje boju miris i svrhu. Ta mala nevidljiva nit se kao klica prenosi kroz krv kojom smo tajno i za sva vremena povezani.
Moj dobri djed Ahmet i ja.
–Nikakvim dobrom Ahmete Smajiću, daleko od dobra …hrapavim i hladnim glasom odgovori stariji od dvojice milicionara, gledajući djeda grubim pogledom.
–Na osnovu prijave o nepredanom oružju i odbijanju izvršenja naređenja o istom, osuđen si na najstrožu kaznu zbog neprijateljskog djelovanja i ugrožavanja revolucije i narodnog poretka.
Majka se u nekom izvantjelesnom jauku sruši na koljena:
-Moj Ahmo…moj Ahmo…Alahu ti si kadar.
Djed je problijedio, ali umjesto straha nekakav čudan bijes i očaj nacrtaše osmjeh na njegovom licu.
Nije više gledao nepoznate milicionare. Zagledao se u Mujicu koji se nervozno premještao sa noge na nogu ponosno namještajući kapu sa zvijezdom petokrakom na glavi.
-Šta je Ahmo…šta gledaš …prošlo je vaše. Sada smo mi-NAROD- na vlasti, JA sam ti sada vlast a sa mnom iRusima nema šale …Baćuška Ahmo… Baćuška… Nema više boga, sada su nam drug Staljin i Tito bogovi i Moskvi se klanjamo …aha …nema ti više Meke I Medine, sada je slobodaš…sloboda Ahmo i nećete vi više radit kako vi hoćete …nema ti u slobodi zajebancije i trte mrte …šta me gledaš tako …zaboravio si ti Ahmo kad si me udario pećinom u glavu …jebla te kokoš da te jebla …kolko ti treba kokoši …e nećete više bome, sada …ili ćemo svi imati kokoš ili neće niko …šta je …pa nisam ja jedini u selu koji zna da si sakrio karabin …svi znaju …ali se prave ludi i misle pametnjakovići kako će i ova vlast proći …e neće Ahmo …zapamti, nisam ja mahnit, prije ćemo svi pocrkati …svi …šutiš sad …sad kad je gotovo …ode glava …šutiš Ahmo …pa ja nema su tu šta baljezgarit i brabonjat…
A mogo si glavu sačuvat …jesi bogami …ali neće Ahmo na ZBOR njega to ne zanima …neće Ahmo pred Mujicu na koljena …neće da sarađuje …Hodža došo, hej Hodža ali neće Ahmo …gledaj sad Ahmo, samo me gledaj… imaš šta i da vidiš…
Ruješ ti Ahmo, dugo ti ruješ i eto na šta si nas natjerao …misliš da je nama drago sto te moramo strijeljati …ko da mi nemamo pametnijeg posla …ćutiš …što ćutiš …ha …što …zato što znaš da si kriv, znaš ti ušta si ovu svoju jadnu ženu i djecu uvalio …moj Ahmo moj …šta me gledaš tako …šta me gledaš tako …šta me gledaš…
Je li je moj dragi djed čuo išta od Mujicinih riječi ili je zureći u prazninu njegovog lica
prebirao po stranicama svog života, zatečen u nevjerici da ce kraj biti ovako smiješno besmislen.
Preživjeti sav taj ratni kijamet, sačuvati se od brojnih i velikih nevolja od kojih mnogi nisu, da bi sad skončao zbog ovog …ovog …ovog hajvana.
Ni tada nije posumnjao u Alaha, već se predao njegovoj volji, koja je toliko iznad njegovog jednostavnog poimanja života i njegove svrhe.
Sve je božije davanje i samo on zna sve odgovore. On je samo živi hinsan, a hinsan može samo birati i svojim djelom se truditi hoće li ići u Dženet ili Džehenem, to je njegova najveća moć na ovom dunjaluku. Male su mu druge moći a nemoći velike…nesagledive.
Jedan od naoružanih, onaj stariji sa dubokim ožiljkom na desnom obrazu, zapali ranije pripremljenu škiju i zadovoljno ispusti dim u zrak. Skide kapu sa glave i zataknu je za pojas.
–Ramize danas je tvoj red…vodi ga.
-Đe ću ga?
-Gore u šumu …i nemoj dugo.
-Ma neću …čekajte me kod Halce …ja ću rakiju. A ti ćeš sutra onog iz Maoče, meni je nezgodno, znam mu sina.
-Pa sutra je moja reda… Znaš mu sina …a šćerku mu neznaš ha …e jesi ugursuz.
Majka je totalno potonula u očaj i bacila se pred ovog čovjeka grčevito mu zgrabivši desnu nogu.
-Ne dam Ahmu …ne dam …haman ljudi šta vam je …ovakva čojeka …ne dam …Alahu dragi nedam….
Grebala se noktima po koži …potrgala šamiju …čupala kose. Užas bola zdrobio joj je lice
u strašnu bezličnu grimasu. Gubila je dah i razum izbezumljena od neočekivane nesreće, pokušavajući bespomoćno da se probudi iz ovog košmara. U trenutku se zagledala u pokidano dugme sa bluze, pažljivo ga brišući od mrvica blata. Držala ga je na dlanu nadajući se da će kada skrene pogled sa njega, ovaj ružni san nestati i sve će opet biti po starom…
Djed ju je gledao nijemo pogledom prepunim ljubavi, brige i tuge. Nije znao kako da joj kaže da je voli i da mu je ona sve na svijetu. Nije se to tada znalo reći, ali se opet sve znalo, kroz pogled, kroz dodir …znalo se …drugačije …grublje I dublje.
-Halali mi Sanija…sve mi halali …ja tebi nemam šta halalit ženo …idi djeci. Braća Behader i Muharem sve znaju šta im je činiti …napoji kravu…
Klimala se majka naprijed nazad u sumanutom ritmu kao u nekom zaboravljenom plesu smrti i očaja, dok joj je neprirodan i tuđi glas nalik rezanju strugao preko blijedih beskrvnih usana.
Ramiz je uhvatio djeda iznad lakta i grubo gurnuo u pravcu sume.
-Ajmo Ahmo …mrak će.