SUZE SVETOG LOVRE

Povodom blagdana Sv. Lovre (10. kolovoza) objavljujemo prilog iz rubrike SUSRETI, kojega smo objavili prvi puta 20. veljače 2013.

Vidi Kanižu i postani muškarac!

piše: Emil Cipar
Ponekad se ima vremena za stvari koje bih najradije radio kad bih imao puno vremena. Moja pasija su slavonska sela. Bolje rečeno …tragovi onih sela koja su opisana u književnosti, opjevana u pjesmama…

Slavonska sela dobila su svoju fizionomiju pod austrijskom vlasti. Puno toga što je danas običaj, bila je nekada naredba austrijskih, kasnije …austrougarskih vlasti.

Većina slavonskih sela je ušorena i gusto zbijena. Razlog tomu je da su takva sela bila pogodnija za obranu od čestih napada Osmanlija.

Austrijska vlast je provela mjere odvodnjavanja, učvrstila obale rijeka, izgradila prometnu infrastrukturu, škole i zdravstvene ustanove.

U doba Austrije i Austro-Ugarske nastala je većina slavonskih sela u današnjem obliku. U to doba dogodila se i velika seoba naroda na području KuK. Slavonija je zbog plodne zemlje bila vrlo atraktivna, pa su se u nju uz domicilne Šokce naselili i mnogi drugi narodi.

Ne bih sada u povijest u širem smislu. Mene zanima Slavonija od 50-tih godina prošlog stoljeća do danas i promjene u njoj kojih sam bio svjedok.

Živio sam tada na „carskom drumu“ u selu koje se zove Bartolovci. Bartolovci su jedno od u dugom nizu sela poredanih uz „carski drum“, kojega je dala graditi carica Marija Terezija podno obronaka Dilja. Idealno mjesto za sela, jer su na rubu plodne ravnice, a sa sjeverne strane se naslanjaju na blage padine Dilja, koje su opet pogodne za vinograde.

Između Dilja i Save je kojih 20 km ravnice. I u njoj su smještena sela, ali su drugačijeg oblika i sa lošim putevima, podložna poplavama. Južnije od Bartolovaca je Slobodnica. Udaljena je od Bartolovaca svega 2 km. Ustvari …više i nije, jer su se oba sela proširila tako da se dodiruju.

Kojih 5 kilometara jugozapadno od Slobodnice je selo Kaniža. Kao dijete često sam čuo za njega, ali nikada nisam bio tamo. S naše strane do Kaniže nije bilo puta, a put okolo bio je preko dvadeset kilometara dug.

Između Kaniže i Slobodnice je rječica Mrsunja, koja se kod Slavonskog Broda ulijeva u Savu. Na Mrsunji smo lovili ribu, a kasnije je poljoprivredno dobro „Jasinje“ tu izgradilo ribnjake, pa je ribe bilo u izobilju.

Ribu smo krali …naravno. Slobođani su bili poznati ribokradice. Skoro svaka kuća imala je „bubnjeve“, „vlakove“, „značce“…

Moram malo pojasniti lokalne pojmove.

„Bubanj“ je ustvari vrša. Postavlja se u rijeku i ostavi nekoliko sati u njoj.

„Vlak“ je mreža koja se vuče kroz vodu. Na krajevima su štapovi dužine jedan metar na kojima su pričvršćeni krajevi mreže. Vuku je dvojica gazeći kroz vodu.

„Značac“ je četvrtasta mreža pričvršćena na dva ukrštena štapa. Na mjestu gdje se štapovi križaju učvršćen je na jedan poduži štap kojega drugi kraj drži ribolovac u rukama poput štapa sa udicom.

Mi smo dolazili loviti ribu sa sjeverne obale Mrsunje, a sa južne su dolazila djeca iz Kaniže. Tako smo se upoznavali.

Normalno je da se u meni rodila želja vidjeti njihovo selo koje nije bilo tako udaljeno od Mrsunje. Ali neke prilike nije bilo.

Moje djetinjstvo se primicalo kraju, a nisam još nikad bio u Kaniži. Stariji dečki iz sela već su naveliko hvalili kako idu na kirvaje sve do Kobaša i Pričca, a ja nikako ni do Kaniže. A kažu …bilo je tamo zgodnh Šokica i Galicijanki.

Galicijanima su Slavonci nazivali Ukrajince koji su se početkom 20. stoljeća naselili iz tadašnje države Galicije, koja se nalazila na sjeverozapadu današnje Ukrajine.

Sa 16 ili 17 godina odlučim odrasti po svaku cijenu. U to doba nismo imali seksualni odgoj u školama i nisam znao što je to pubertet, ali želja vidjeti te lijepe šokačke i galicijanske cure bivala sve veća i veća.

I dogovorimo se …moje uže društvo i ja jedne godine sredinom 60-tih otići na kirvaj u Kanižu. Biciklom naravno po prašnjavom poljskom putu.

U Kaniži je kirvaj 10. kolovoza …na svetoga Lovru. Dakle sredinom ljeta.

Nekoliko večeri prije toga promatrali smo na nebu „Suze svetog Lovre“. To je ona poznata kiša meteora, zvana Perzeidi, koja se događa otprilike u vrijeme njegova spomendana sredinom kolovoza.

E sad je falilo samo vidjeti to iz Kaniže.

I uputimo se u kasnim poslijepodnevnim satima u Kanižu. Nas petorica na tri bicikla. U to doba bio je običaj voziti se „na rami“.

Imao sam sreću pa sam vozio solo, a ostala dvojica imali su suputnika. A solo sam vozio jer sam bio najstariji …elem, šef trupe.

Tamo negdje iza Slobodnice pojavio se oblak iz pravca Motajice, planine u Bosni.  Nismo mu pridavali veći značaj. Ja sam kao vođa puta procijenio da će oblaci i kiša „otići Savom“, koja je ipak 4 do 5 kilometara južnije.

„Otiće to Savom“, ili „odvuć’ će to Sava“ su često govorili stariji kada bi ugledali oblake nad Motajicom i nastavili raditi na poljima.

Međutim …i stariji su znali pogriješiti.

I tako mi nastavimo put. Već smo ugledali dva stabla u daljini, znak kako se trebamo uputiti u njihovom pravcu, jer tamo se nalazi most. I to je tipično za Slavoniju nekada. Putnik je znao izdaleka da se između dva stabla usamljena na polju nalazi most. Danas se to pravilo više ne poštuje.

Tada se pojavi lagani povjetarac, a to je već bio loš znak. „Kiša si pravi mjesta“ govorili bi stariji kad bi osjetili to prvo strujanje zraka i požurili bi kući iz polja.

Ja sam procijenio kako ipak možemo stići u Kanižu prije kiše, pa smo pritisli jače na pedale. Uskoro se pojaviše prve kapi, krupne „kao šljive“ i zasijevaše prve munje.

„Traži bukvu, bježi od hrasta“ sjetih se narodne mudrosti. Navodno gromovi vole hrastove, a izbjegavaju bukve. Mora da u tome ima nešto, jer i Nijemci kažu:

-Suche die Buche, weiche die Eiche!

Ali ni bukve ni hrasta u blizini, a kiša sve jača i jača. Našao se tu neki brijest i mi se već dobro mokri sakrismo pod njega ne pitajući jeli on omiljen kod gromova.

U početku nas je štitio, ali s vremenom počeo i on propuštati kišu kroz krošnju.

Da skratim! Mokri kao miševi, nakon što je kiša stala uputismo se nazad. Ali…

Pljusak je dobro nakvasio prašnjavi prteni poljski put. Bicikle smo gurali pored sebe, na gume i na cipele lijepilo se blato, pa je i guranje bicikla bilo izuzetno naporno.

Ona dvojica drugih koji su imali suputnika „na rami“ izmjenjivali su se s njim kad bi se umorili.

Postajali smo i nervozni i svadljivi i svakim korakom sve prljaviji.

Nebo se razvedrilo i jedan od sretnika koji nije trenutno morao gurati bicikl uzviknu:

-Vidi, vidi suze svetog Lovre na nebu!

Naše komentare neću navoditi, jer sigurno ne bi prošli cenzuru.

Pogledah mrzovoljno ka nebu i stvarno vidjeh suze svetog Lovre, ali učinilo mi se da su to suze od smijeha.

I tako ja ni tada nisam vidio Kanižu.

Valjda zbog toga sam ostao dijete i nisam nikada odrastao.

E sada sa skoro 65 godina stvarno bi bilo vrijeme.

Ponekad se ima vremena za stvari koje bih najradije radio kad bih imao puno vremena …rekoh na početku.

I odmah nakon spoznaje kako imam nekoliko sati vremena koji nisu isplanirani …uputih se u Kanižu. Sada do tamo vodi asfaltirana cesta preko Slobodnice i sada se ima auto.

I stigoh u Kanižu …onako. Dvije crkve dva šora, a između njih veliki prostor. Matnik se zove taj prazni prostor. Nekada su na njemu pasle krave i guske, a sada pusto. Ni na šoru nikoga. Ne vidjeh ni te čuvene galicijanske i šokačke ljepotice.

Vidjeh par žena u mojim godinama. Zbog toga se ne isplati ići u kanižu.

Ali tko zna što bi se dogodilo da na svetoga Lovru …nekada davno, nije padala kiša i da smo mi uspjeli stići na kirvajsku zabavu. Zbog tih žena koje su sada u mojim godinama smo i pošli u Kanižu, jer one su bile tada te zgodne cure

Napravih par fotki, nekoliko kuća je još zadržalo prvotni oblik. Slike objavim na fejsu kako to inače radim.

Ubrzo nakon toga nađem u inboksu zanimljivu poruku od jednog Kanižanina.

–Emile, dao sam si malo truda pa prepiso u word radi lakše uporabe, jedan gorak događaj kojeg i danas spominju svi Kanižani …piše mi Ivan Veseličić.

A o čemu se radi neću sada. Čitajte naš portal i idućih dana, pa ćete vidjeti.

I tako …bio sam u Kaniži, ali još uvijek nisam odrastao. Možda odrastanje i nije vezano samo uz posjet Kaniži.

Događaj kojega je Ivan prepisao u word je povod još nekoliko puta posjetiti Kanižu.

I tko zna …možda odrastem ipak.