TREBA LI PONIŠTITI PRETVORBU I PRIVATIZACIJU
piše: Mirko Omrčen
Posljedice pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj nisu samo te da se jedan uski sloj ljudi preko noći silno obogatio i uz pomoć privatizacije dočepao goleme imovine, koristeći se političkim i drugim vezama. Prljavom rabotom u privatizaciji ta malobrojna kasta bogataša došla je time i u priliku da kontrolira velik dio bogatstava ali i da dominira, ne samo ekonomskim životom, nego i da bitno utječe na političke prilike i zbivanja u Hrvatskoj.
Osim toga putem svojih “opunomoćenika“ mnoga poduzeća u privatizaciji i pretvorbi postala su vlasništvom i tadašnjih kriminalnih političkih struktura čime su i te strukture zadržale vrlo moćnu polugu upravljanja društvom, čak i danas u uvjetima kad više nisu na vlasti.go i da bitno utječe na političke prilike i zbivanja u Hrvatskoj.
U takvim okolnostima ne može biti zdravog, perspektivnog i uravnoteženog razvoja niti na kulturnom, niti na socijalno-ekonomskom, niti na političkom polju. Interesi društva podređeni su interesima “probranika“ što predstavlja kočnicu u izgradnji socijalno pravednog, ekonomski uspješnog i stvarnog demokratskog društva.
S privatizacijom praćenom liberalizacijom tržišta kapitala u Hrvatsku je ušao i strani kapital. Njegovim ulaskom nije postignut brži razvoj i veća zaposlenost. Posljedice ulaska stranog kapitala u RH su višestruke.
Rasprodavši stranom kapitalu banke, strateška poduzeća i dio svojih krucijalnih resursa nije se samo suzila ekonomska baza, a najveći problem nije ni u činjenici da nam stranci isisavaju kapital iz zemlje.
Veći problem je činjenica da je masovnom privatizacijom i otvaranjem zemlje stranom kapitalu, uz smanjenu ulogu države, država izgubila kontrolu gospodarskog razvitka iz svojih ruku te da je kapital razvio svoju moć, i kao takav radi što hoće.
Hrvatska, kao ekonomski relativno slabo razvijena zemlja, rasprodajom važnih resursa i bogatstava izručila je svoje gospodarstvo kontroli kapitala koji je postao stvarni vladar i kontrolor hrvatskog društva.
Upravo hrvatski primjer najbolje potvrđuje tumačenja da za međunarodni financijski kapital nema bolje, poželjnije i progresivnije stvari na svijetu od hitne, brze i potpune privatizacije, kakvu zagovara MMF, jer upravo njome kao takvoj najbolje ostvaruje svoje interese i ciljeve.
Također potvrđuje i tumačenja da je neoliberalna doktrina slobodnog tržišta, koju nameće i provodi MMF, samo zavjesa iza koje se kriju interesi financijskog kapitala, međunarodnih financijskih krugova, transnacionalnih kompanija, te interesi industrijski razvijenih zemalja.
Mnogi u svijetu su i zbog toga izabrali drukčiji put, odnosno uzeli svoju sudbinu u svoje ruke i izbjegli sudbinu Hrvatske koja je samo jedna od žrtava ekspanzionističke i neokolonijalne politike i politike političkih i financijskih centara moći koji kreiraju svjetska politička i ekonomska kretanja, ekonomske krize i dovode do destabilizacije zemalja.
Daljnje teške posljedice, koje su proizišle iz provedene privatizacije po neoliberalnom modelu, a provedene od političara -vazala iz HDZ-a i SDP-a, vidljive su na svakom koraku.
I na ekonomskom i na socijalnom polju posljedice su devastirajuće.
Umnogome je dovela do vidljivih negativnosti i negativno utjecala na ukupni gospodarski i sveukupni život. To pokazuje nezadovoljavajuća stopa rasta društvenog bruto proizvoda. Pad proizvodnje i nacionalnog dohotka. Pad životnog standarda i individualnog i društvenog. Ogroman porast siromaštva – potpuno je uništena i osiromašena srednja klasa koja je u svim demokratskim društvima glavna pokretačka snaga kulturnog, demokratskog i gospodarskog napretka.
Privatizacijom je ukinuto više radnih mjesta nego što ih je otvoreno i imamo rast stope stalne nezaposlenosti. Prisutan je stalni pad izvoza, povećanje ukupne zaduženosti – povećanje unutarnjeg i vanjskog duga. Porast nezadovoljstva građana – zaposlenih i nezaposlenih. Porast odlaska iz ekonomskih ( ali i političkih) razloga visokoobrazovanih i drugih radnika u inozemstvo…..
Posljedice pretvorbe i privatizacije još su i veće, no sve u svemu bi bile kud i kamo manje da su se pretvorba i privatizacija na vrijeme obustavile i poništile.
Da bi se nastale posljedice koliko-toliko mogle sanirati svakako je potrebno njihovo brzo i hitno poništenje.
Ta ideja nije od danas. Pojedinci su na tu nužnost i potrebu ukazivali još od prije tumačeći kako je Zakon o pretvorbi i privatizaciji donesen 1991 godine u ime države protuustavan, jer je donesen o privatizaciji imovine koja nije pripadala državi.
Odlučilo se naime prodati imovinu koja je prenesena hrvatskim radnim ljudima i građanima, dok Hrvatski sabor i RH nikada nisu to društveno vlasništvo proglasili državnom imovinom pa prema tome država nije niti mogla prodavati ono što joj nije pripadalo.
I HDZ jučer i SDP danas društveno vlasništvo poistovjećuju s državnim ( svojim ) vlasništvom i time sebi priskrbljuju pravo da kao vladajući- s većinom u Saboru – proces privatizacije – prodaje društvenog vlasništva- provode po svom nahođenju, a ne da s njime postupaju po uredbama zakona – pojašnjavaju eksperti.
Ukazivalo se odavno na potrebu provođenja nacionalizacije financijski i kriminalno opljačkane društvene imovine i s tim u vezi donošenje Zakona o poništenju pretvorbe i privatizacije. Kao i pokretanje postupka poništenja tamo gdje postoji osnova za pokretanje ništavosti rješenja o pretvorbi. Ali i oduzimanje nezakonito stečene imovine .
Da se odgovarajućim, na zakonu utemeljenim postupcima i sankcijama, pokradena i kriminalnim radnjama stečena društvena imovina vrati ili da se pravično novčano nadoknadi. Također da se utvrdi odgovornost za počinjeni kriminal, da se pokrenu odgovarajući postupci radi povrata protupravno stečene imovinske koristi od strane fizičkih i pravnih osoba.
2011. godine Hrvatski sabor je i donio Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa privatizacije i pretvorbe. Kaznenim djelima u privatizaciji i pretvorbi smatraju se time nesavjesno poslovanje, prouzročenje stečaja, zlouporaba položaja i ovlasti u gospodarskom poslovanju, zaključenje štetnog ugovora, nedopuštena trgovina, utaja poreza i doprinosa i drugih davanja, prijevara, pronevjera, krivotvorenje službene isprave, nesavjestan rad u službi, primanje i davanje mita i druga..
Svega tih djela bilo je više nego u izobilju no unatoč donesenom zakonu vladajuće političke garniture u HDZ-u i SDP-u nisu pokazale volju i odlučnost da se ispitaju kriminalna djela, utvrde nepravilnosti, otkriju odgovorni i isprave teški promašaji. To pokazuje i svu nemoć hrvatskog pravosuđa kao i nemoć pravne države spram kriminala i korupcije u Hrvatskoj, ali i činjenicu da politika općenito gledajući taj kriminal ne želi adekvatno sankcionirati, jer je i sama obilno sudjelovala u njemu, ali i danas sudjeluje i ostvaruje korist.
Otvaranjem “Pandorine kutije“ – hrvatske privatizacije i pretvorbe -na vidjelo bi izišla sva zla, sve nepravde i pljačke koje su hrvatske vlade i političari napravili prema svojim građanima, društvenoj imovini i pojedincima.
Sam Zakon i sve akcije koje su bile pokrenute bila je samo predstava za javnost koja je trebala povjerovati kako se radi sve da bi se obračunalo s kriminalom i pljačkom u pretvorbi i privatizaciji – mišljenje je i drugih pojedinaca.
U tom kontekstu treba gledati i danas već zaboravljenu demagošku izjavu predsjednika Ive Josipovića kako će “lopovima najveća kazna biti da će ostati bez imovine“.
Pokazala se ta izjava, kao i sva druga njegova obećanja, kao laž, obmana i prijevara, a sam predsjednik kao lažac i prevarant kojem je više stalo da ostvari svoje bolesne ambicije, nego da pokrene toliko potrebne i očekivane promjene. Kao takav nije snosio odgovornost za obmanu javnosti i izrečenu laž, jer i nema kome odgovarati, ali neće ostati bez kazne – kazuju to jasno Sirahove riječi : “ Gnusna je ljaga na čovjeku laž i uvijek je na ustima neukih. Bolji je i tat nego onaj tko uvijek laže, a oba će baštiniti propast…..“ ( Sirah 20, 24-26)
Čuvajte se stoga da ne lažete, jer svi koji laž ljube djeca su Đavla i protive se Bogu istine- opominje sv. Ambrozije.