piše: Mirko Omrčen
Mnogima koji napadaju Vladu očito nedostaje mozga izjavio je nedavno ministar znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović. On tom izjavom nije aludirao samo na službenike Crkve već je sve one koji kritiziraju Vladu označio kao stvorenja bez mozga, ali i dao do znanja da kritika u Hrvatskoj nije dobrodošla i poželjna.
Pojam kritika dolazi iz grčkog krino- krinein pod čime se podrazumijeva razmatranje, prosuđivanje. Primjerice označava ocjenu i analizu postupaka, umjetnost procjene ili stavljanje u pitanje. U svakodnevnici pojam obično uključuje ukazivanje na grešku ili loše upravljanje simplicitnim pozivom na promjenu lošeg stanja.
Kritika u Hrvatskoj je prema tome opravdana, jer je stanje i više nego loše, a za to stanje odgovorna je vlast, time i ministar Jovanović i svi drugi koji sjede u vladi i primaju dobru plaću za loše upravljanje koje je dovelo do ovakvog lošeg stanja države i društva.
Stoga je i ovo nastojanje u prvom redu poziv na promjenu tog lošeg stanja, a promjena je moguća samo svrgavanjem s vlasti uzročnika lošeg stanja.
Međutim uzročnicima ovog lošeg stanja, koji su do jučer i sami najavljivali promjene, nikako nije draga ideja da ih se zamijeni boljom opcijom za Hrvatsku. Oni čine sve da se njihova vlast održi, da se ne dovede u pitanje, i zato sve one koji raskrinkavaju njenu nesposobnost i štetnost, sve one koji se usude kritizirati takvu vlast javno osuđuju i prikazuju da su bez mozga, a onaj tko je bez mozga taj nema ni razuma, a tko nema razuma taj je lud, a onaj tko je lud zna se gdje mu je mjesto.
Dobro se zna gdje su i u kakvim uređenjima nastala takva etiketiranja protivnika režima, i u kakvim uređenjima je kritika bila tako grubo osuđivana, i u kakvim se režimima nije imalo prava i mogućnosti prosuđivati one koji vladaju, tražiti promjene i smjenu onih koji to zaslužuju. Stoga se i na osnovu toga može reći kako su se dolaskom Zorana Milanovića i njegovih ljudi na vlast promjene doista i dogodile. Ostvareno je još veće jednoumlje, jer svi koji misle drukčije brutalno će biti osuđeni i etiketirani da su bez mozga. Nije li to i povreda osnovnih prava slobode mišljenja i izražavanja??
“Lumen mundi“, to jest ministar znanosti i obrazovanja kao takav trebao bi znati da je pravo javnosti u demokratskom društvu reći što misli, da je sloboda mišljenja i izražavanja temelj demokratskog društva, ali i uvjet napretka svakog društva, jer tamo gdje nema tolerancije i razlika u mišljenju nema napretka, što zorno pokazuje primjer hrvatskog društva. Trebao bi znati da u demokratskom društvu svi, pa i oni najslabiji, trebaju u svemu imati jednake mogućnosti, prava i šanse, a ne da određene mogućnosti, prava i šanse imaju samo “najjači“ .
Ministrovo shvaćanje prava i sloboda nije jedini pokazatelj stanja slobode mišljenja i slobode izražavanja. Šutnja, kako upokorenih medija, tako i velikog dijela uškopljene hrvatske inteligencije, te očigledni strah od kazne i sankcija, ako se kaže ono što se misli i mišljenje javno izrazi, jasno govori da sloboda govora i mišljenja u RH nije sastavni dio “zdravog političkog društva“. Govori da je ona samo deklaracija.
Pošto su prava na slobodu govora i slobodu mišljenja, između ostalog, karakteristike društvenog uređenja kao demokratskog ili totalitarnog, onda se jasno dade zaključiti da Hrvati danas žive u totalitarnom uređenju, jer nema slobode govora i mišljenja, a to nije vrlina demokracije nego diktature.
I prema državno-pravnim učenjima upravo mjera slobode mišljenja je osnovni kriterij obima demokracije u jednom društvu. Mjera te slobode omogućava kritiku političkih odluka za koje se smatra da su nepravedne, transferira želje društva u području političkog odlučivanja i zahtijeva objašnjenja za donesene odluke.
U Hrvatskoj nema javne kritike političkih odluka, želje društva su samo puke i prazne želje, a objašnjenja za donesene odluke u potpunosti izostaju.
Osnovna prava kao što su pravo slobode mišljenja i izražavanja kod Hrvata su imala i imaju samo funkcionalno značenje. Dolaskom Kukuriku na vlast nisu postala „statusna prava demokracije“.
Ta prava i dalje se shvaćaju samo kao mogućnost ali ne i kao politička i društvena svakodnevnica.
U potpunosti primitivni istup ministra Jovanovića jasno pokazuje da su ta prava stavljena izvan snage. U suprotnom bi Jovanović snosio odgovornost za izrečeno. To bi priličilo demokratski uređenom društvu. Međutim Hrvati i hrvatski građani žive u onakvom uređenju u kojem bit demokracije sačinjavaju samo izbori. Sve drugo što demokraciju čini demokracijom izostaje pa tako i osnovna prava kao što su postupak legitimiranja kontrole i kritike političke vlasti. Tome i takvom stanju obilato pridonosi i ministar obrazovanja i znanosti koji je ,umjesto da “svijetli“ , da prednjači i teži za promjenama i tako doprinosi razvoju demokracije i napretku društva, jedan od važnijih čimbenika vladavine mraka u “demokratskoj“ Hrvatskoj.
Žalosno je da takvu Hrvatsku neki vide kao “modernu europsku demokratsku zemlju“ . Takvu je vidi i naziva predsjednik Ivo Josipović ali i mnogi drugi hrvatski pseudo političari. A činjenica je da smo miljama daleko od takve Hrvatske.To i iz razloga, jer su kod modernih država Opća deklaracija o ljudskim pravima te Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda opće prihvaćeni standardi.
Valja reći kako upravo Konvencija u članku 10 govori da svatko ima pravo na slobodu izražavanja i kako to pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice.
Konvencija je prihvaćena i u hrvatskom Saboru ali je očito da njene odredbe nisu postale izravno primjenjive za sudove i druge državne organe i sva tijela koja imaju javnu vlast.
Ta osnovna prava u RH ostala su neostvarena i unatoč odredbi Ustava RH sadržanih u glavi lll ( Temeljne slobode i prava čovjeka i građanina).
Kad bi Hrvatska uistinu bila moderna demokratska zemlja prije svega bi se ispoštovale takve odredbe.
Stoga je potpuno deplasirano i demagoški govoriti o Hrvatskoj kao takvoj. To mogu govoriti samo zlonamjernici ili oni kojima fali temeljno znanje, a vjerojatnost je da je i jedno i drugo u pitanju.
Upravo zbog takvih hrvatsko društvo, u svim svojim sferama, je jedno veoma zaostalo društvo.
Vjerojatnost je da bi naše društvo bilo mnogo slobodnije, humanije, pravednije, moralnije i naprednije društvo kad bi oni koji upravljaju i vode ovo društvo uz “mudrost“ i znanje stečene obrazovanjem i spoznajama učenja posjedovali onu mudrost i znanje “darovanu odozgo“, to jest darove koji kompletiraju duhovni organizam i koji se ulijevaju po Duhu Svetom.
Takvi darovi daju opće svijetlo i orijentaciju za život. Ulijevaju ispravne sudove i pojmove. Bistre ljudski um, uče čovjeka primati i davati savjete, indirektno pomažu razumijevanju svih naravnih činjenica…..
Mudrost, kao jedan od tih darova, rasvjetljava razum da upozna pravu svrhu života i najbolji put što vodi do nje. “ S njom mi dođe svako dobro“ , svjedoči Mudrac ( Mudrosti 7,11).
Ona se nalazi samo u vjeri putem sabranosti i razmatranja, a nikako u “mudrosti ovoga svijeta“ koja je pred Bogom ludost.
I znanje, kao jedan od tih darova, više je nego vrijedan dar. Taj dar spada među intelektualne darove, a dariva se, između ostalog, kako bi čovjek sebe bolje upoznao, kako bi bio sposoban razumjeti i protumačiti dubinu istine i bit stvari, kako bi shvatio što je pošteno, a što nepošteno, što vodi u propast, a što u spas. Čovjek s darom znanja traži i radosno prihvaća istinu i priznaje drugoga.
“Darovi odozgo“ međutim se ničim ne mogu steći i zaslužiti, jer inače ne bi bili dar. Oni su uliveni, a može ih imati samo pravednik. Zato ih gubimo smrtnim grijehom.
Učinkoviti su ako se, između ostalog, provodi krepostan život, ako se živi u sabranosti i prisutnosti Božjoj, ako se prožimamo duhom Božjim, odbacujući duh svijeta…. uče duhovni učitelji.