ŽIVOT JE POPUT POTKOVE

piše: Sonja Breljak
Berlin/ Jutrom se, ovog netom prošlog četvrtka, na nas osvrnulo malo i sunce ali dan bi i osta hladan, hladniji no što se ikako činilo gledajući kroz prozor našeg stana u Leipziger Strasse. Hvatam podzemnu željeznicu broj 6 do Mehringdamma pa vlakom brojem 7 do Gneisenaustrasse gdje se trebam naći sa starijom kćerkom. Ona stanuje tu u neposrednoj blizini. A mi dogovorismo zajedno otići na posljednji oproštaj, odnosno polaganje urne pokojnog Borisa Žure. Preminuo je 3. veljače u klinici Virchow.

Čekajući kćerku na stanici, kako je i red u gradu koji držite svojim a opet zanemarujući mu veličinu i procentualno rijetku mogućnost takvog doživljaja, dok čekam susrećem Davorku Popadić Schleicher, nekada učiteljicu Hrvatske dopunske škole u Berlinu. E, da, zna da je Boris nedavno preminuo, njegovoj starijoj kćerki Angeli je predavala na kursu hrvatskog jezika u Suedosteuropa ali je obavezama spriječena doći na pokop. Vjerujem, jer radi tog termina u 11 i 15 i ja bijah prisiljena uzeti slobodan cijeli dan, eto pođe mi to za rukom šta nije uvijek, u takvim situacijama slučaj …

U to stiže kćerka pa mi istim vlakom broj 7 nastavismo vožnju do posljednje stanice ove linije, Rudow. Tu susretosmo staru poznanicu Anu Wegener. Ana je dugo godina bila predsjednica Mažuranića i dobra prijateljica s pokojnikom. Onda zajedno uhvatismo odgovarajući autobus pa se odvezosmo desetak stanica dalje. Prvi puta sam u ovom dijelu grada. Naime, polaganje urne bit će na evangeličkom groblju u Ostdorfer strasse, gdje je nedaleko kuća članova bliže obitelji pokojnika.  Pred grobljem smo. U cvjećari kupujem tri ruže a kćerka i Ana, ljiljane. Boris je jako volio ruže, ljiljane i orhideje ali ovih posljednjih  ne zamjetih.

Pred kapelicom više nepoznatih ljudi, možda ima još koja sahrana, ali hvatam i poglede poznatih, većinom Hrvata koji su Borisa dobro poznavali iz vremena dok je intenzivnije stvarao, iz vremena dolaska u Berlin ..Liza, Ivan, Stjepan, Nada, Petar, Ivo, Lidija, Katica, a tu su i deca Angela i Katharina, pa brat i nevjesta, Davor i Danica stigli iz Košuta prije koji dan. Njih rado susrećem, jer sam s Danicom i ostatkom obitelji u dane kad je pokojniku bilo loše, komunicirala telefonski jer djeca, eto naših sudbina, ne govore dovoljno hrvatski za jednu takvu komunikaciju. Sad  ih i osobno upoznajem pa oni zahvaljuju.

Boris je bio, restaurator, kipar i slikar, ispripovjedao je ukratko u kapeli, naš župnik fra Petar Čirko koji je vodio posljednji oproštaj za pokojnika. Smjenjuju se njemački i hrvatski jezik,čitanja, molitve, pa glazba uhu ugodna, sve do pjesme Erica Kleptona (Suza na nebu) pokojnikova omiljenog pjevača. A volio je jako još i Olivera i Boccelia. Onda polako svi zajedno do mjesta posljednjeg počivališta. Urna se spušta na označeno mjesto, okupljeni prilaze, posipaju pjesak po mjestu počinka te pored spuštaju cvijeće i eto! To je bilo to. Kratko i dostojanstveno. Sve više je ovakvih susreta i rastanaka na mjestima tišine ovdje ili drugdje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Zajedno s kćerkama pokojnika, zetom, unukom, bratom i nevjestom te prijateljima, poput i nas samih, odlazimo kasnije do obliženjeg  restorana. Ostajemo prilično dugo, do u sumrak. Razgovaramo o osjećajima, životu, sjećanjima na pokojnika, njegova djela, izložbe koje je imao, o onome što je planirao, Sjećam se dobro posljednje izložbe u Zajednici, izložio je “Ciklus života” pa onda svojevremenog susreta s njemačkim predsjednikom, darovao mu je oslikanog, u odoru njemačkog oficira, odjevenog, malog medvjedića, pa portreta koji je radio za Vesnu Cvjetković, svojevremeno veleposlanicu u Berlinu. Prisjećaju se svi njegovih slika berlinskih znamenitosti, te serijala “crno na bijelom”, priprema raznih izložbi u vojarni Julius Leber…balerine, žene u plavom, majke i djeteta, ribara …i pripovjedamo o zgodama i nezgodama ljudskog života. –Sretan put i mirno more imao je običaj reći kad završavamo telefonski razgovor, ili ako  se u nečemu ne slaže onda ...Ti imaš pravo a ja imam svoj mir, u trgovini bi na upit trgovkinje Možemo li vam kako pomoći, duhovito odgovarao: Meni nitko više ne može pomoći. U zadnje vrijeme je najviše spominjao unuka Lukasa ponosnim , hrvatskim riječima: Didova momčina, didova momčina …

Restoran u kojemu ugodno sjedimo i dijelimo sjećanja, nosi ime “Zum Hufeisen”. Pokojnik je tu bio često. Vlasnik restorana bijaše njegov prijatelj, Mladen Klarić, porijeklom iz Trilja. “Zum Hufeisen” je tu desetak godina, veli nam vlasnik. Prelijepa je okolina restorana, Poseban oblik gradnje cijelog, velikog  naselja. Znamenita potkova (Hufeisen) je to. Bacih pogled na wikipediju: -Die Hufeisensiedlung je nastajao u vremenu od  1925 bis 1933 in Berlin Britz, prema planovima dvojice stručnjaka. Bruna Tauta, i Martina Wagnera.  Bio  je to jedan od prvih projekata socijalnih stanova. Od 2008. je cijelo naselje proglašeno nasljeđem UNESKO-a. U njegovom središnjem dijelu, polukrugu koji svojevrsna potkova stvara, nalazi se jezero i tvori stanovnicima naselja, jedinstven pogled.

.Pogledasmo još Borisove slike (kćerke donijele album) iz mladih dana, rođendana, godišnjih odmora, s djecom, na izložbi, na bowlingu …I utvrdismo kako vrijeme naprosto proletje. I njemu i nama. Svima. Već je kasno popodne.  Tužan događaj, a ipak topal dan, lijepa sjećanja. Pored mene cijelo to vrijeme moja najstarija kćerka Anja. Od prije koji dan je asistentica filozofije na Humboldtu. I vrlo zauzeta. Rijetko, dragocjeno, zajedničko vrijeme. Hvala Boris! I tvoj, i moj, naš život je skoro zatvoreni krug, početak i kraj, s pogledom naprijed dokle vidik seže,  dokle život u nama tinja. U zagrljaju ljudskih i Božjih pravilnosti. I život je eto …dok traje …otvoren i pun poput kakve potkove …Hufeisen …Poslije ostanu tek sjećanja.