piše: Sonja Breljak
Berlin-Bad Homburg/ Za razliku od prošlih, ove godine krenusmo put Bad Homburga petkom izjutra. Razlog tome je da se ove godine Večernjakova domovnica održava petkom umjesto subotom kao prije.
Nismo baš ni poranili. Radni je i običan školski dan pa sačekasmo da se sva naša djeca, njih troje (od četvero) koji još žive s nama, zapute na uobičajene školske obveze.
Ponovismo ono već stotinu puta do sada izrečeno …pazi djecu (starijem sinu), pripazi dečke (mlađoj kćerki) i ...budi dobar (najmlađem, petnaestgodišnjaku). Dobro mama …ponavljaju više puta …pa to je samo dan i noć, pa nismo male bebe. E, javila se i baka (suprugova mama), eto je napraviti ručak djeci taj dan. K´o naručeno! Sve posloženo. Možemo put pod noge!
Naime, na ljubazan poziv iz Frankfurta, od kolege iz Večernjaka, urednika Stipe Puđa, na prvu i bez puno razmišljanja odgovorih pozitivno još prije mjesec-dva dana. Dolazim, naravno!
Tako eto, petak oko deset sati, krenusmo iz Berlina. Koji dan prije najaviše kako je baš od petka “meteorološki” proljeće. No, u Berlinu oblačno, prohladno, a kojih stotinu kilometara dalje sve još pod snježnom bjelinom, šume, livade, priroda. Tako sve i do stotinjak kilometara prije cilja. Eh, obično je priroda oko Frankfurta u ovo doba ispred u odnosu na Berlin. Ali sad, još ništa ne sliči na proljeće, gole grane drveća, oblaci, svježina vjetra. Dobro, bit će uskoro. Naime, prošle godine se ovaj susret u Bad Homburgu dogodio 17. ožujka, 16 dana kasnije nego li ove godine (pa je već bilo zelenila i cvijeća) a za prirodu je to prilično.
Negdje oko 15 sati, parkiramo auto ispred hotela Victoria. Tu smo bili i prošle godine (i pretprošle, zajedno s kolegom Dorotićem i njegovom suprugom Jadrankom). Pa iz tog posjeta nastade lijepi tekst o gradu, hotelu i domaćici, vlasnici hotela Dragici Tandara. Bijaše ona i ovoga puta prva osoba koju sretosmo u Victoriji.
Ljubazna Dragica raširila ruke pa veli: –Ah, evo moje Bosanke! Hvala za pismo! (Misleći pritom na naš prošlogodišnji tekst naslova Pozdravi iz Bad Homburga). Veli:- Čitala i nevjesta u Zagrebu. Pa nam iskopirala i poslala. E, da, bio je to fini, topli tekst. I ja ga sad ponovo pročitah.
Dragica je Imoćanka. No, od Imotskog do Bad Homburga proletjelo već 40 godina. Uredan hotel, ugodna domaćica, lijep, topal susret.
Nešto poslije 18 sati, napustismo hotel pa autom do centra Bad Homburga. Ne idemo odmah na svečanost dodjele Domovnice, tek automobil smjestismo u garažu Kurhaus gdje će koji sat kasnije biti događaj. Najprije se zaputismo u restoran preko puta, “Zur Traube” se zove. Tu je promocija novog (izdali do sada četiri broja) mjesečnika naziva FeniX.
Eh, podsjeti me to odmah na naš rad u Berlinu od prije koju godinu i 18 brojeva kulturnog časopisa Ritam. Šteta pa ponestade novca i snage nakon 18 brojeva. Bio je pravi užitak raditi tad ovaj dvojezični mjesečnik s mladima (u svakom slučaju mlađima od mene). Na tom tragu, dvojezičnog mjesečnika, su i Marijana, Zvonko, Katarina i ostali iz FeniXa.
Poželjeh kolegama, u ime uredništva I suradnika Hrvatskog glasa Berlin da njihova “ptica FeniX” (koja po mitologiji kao vatrena ptica izgori a iz pepela nastaje nova, mlada ptica) traje dugo, vrlo dugo.
Na spomen Hrvatskog glasa Berlin, kolega iz Züricha radosno nam prenese pozdrave, spriječenog doći, Zvonimira Mitra, urednika tamošnjeg portala croatia ch. Pozdrave naravno uzvratismo. E, baš ugodan susret!
Nešto prije osam sati zaputismo se prekoputa u Kongresnu dvoranu Kurhaus u Bad Homburgu gdje se već šesti puta za redom na ovom istom mjestu, održava, inače sedma, Večernjakova domovnica. Nagrađene već objavismo neposredno po svršetku proslave, još dok koristismo blagodati interneta u Victoriji. A foto album tom tekstu “zalijepismo” po povratku u Berlin.
Organizator je i ovoga puta uspio okupiti zamišljeni broj gostiju. Hrvatski političari vole takve događaje. Dušu dalo za njihove prilično isprazne, kurtoazne, već uobičajeno, preduge govore. I istu spiku …vratite se …pomoći ćemo vam …mi dajemo …eto nas u Europu …pomozite nam … i slično tome. Manje je više, kaže se. Ponekad je stvarno tako.
Organizator je večer zamislio glamurozno, po uzoru na dodjele nagrada poput Oskara. Dobro, taj takozvani „live style“ nije moj svijet, ali je ključ uspjeha ovakvih događaja. Toj glamuroznosti, ekskluzivnosti, doprinos daju dvije modne revije, promotori, nagrade i nagrađeni, večera, lijepo odjeveni gosti, svečani prostor, veličina dvorane, njemački domaćini i hrvatski gosti, manekenke, pjevači, glumci, voditelji, političari, nogometaši, sportisti i sportski funkcioneri. I kolege novinari.
Bilo je lijepo opet susresti Miroslava Piplicu iz Beča. Zajedno smo nekada surađivali u Slobodnoj Dalmaciji. Iz iste je kuće (marketing) i naša stara poznanica Dijana Rajčić stigla za ovu prigodu iz Splita. Susret ugodni i sa Zoranom Andročecom iz Ingre, pa Tončijem Vanjkom iz Ingra Viadukt i kćerkom mu Antonijom koja obeća pogledati naše strane i javiti nam se tekstom.
Potom, susret sa Adolfom Polegubićem, koji nam darova njegovu novu zbirku pjesma „Kolijevka od kamena“.
–Možemo li objaviti …pitamo.
-Prema vašoj želji …odgovara naš pjesnik-suradnik. Pa mi to …objavu prve pjesme iz zbirke …i činimo već po dolasku u Berlin.
Sve u svemu, ugodni sati u Bad Homburgu. Još ugodnije društvo …kolege: Katarina Pejić i Jure Marić. S njima, i Jasnom Lovrinčević, ujutro, za doručkom, kratko razgovaram o novinarstvu, našem pozivu, medijima i našem radu. Ima se o čemu pričati s kolegijalnim kolegama. Kao susret neke treće vrste. U Berlinu nemam često tu prigodu. Zahvaljujem uredniku Večernjaka na ovoj mogućnosti, susresti kolege i predstavljati naš Glas. I pohvaljujem organizaciju svečanosti. Tu je sigurno bilo puno posla. Dobro je odrađen.
Subotnje jutro u Bad Homburgu osvanulo vedro i sunčano. Takvo ostalo sve do Berlina. Sunce nije uspjelo svugdje otopiti snijeg. Ali u suncu i plavetnilu, u svježini vjetra, osjeća se miris nadolazećeg proljeća.
Eto nas doma. Na stranicama Hrvatskog glasa Berlin već su odavno vijesti i slike iz Bad Homburga. Na fejsu, u grupi Hrvatski glas Berlin, čitatelji vjerno lajkaju, prenose poveznicu, drugi telefoniraju traže zajedničku fotku nagrađenih (eh takve nema naprosto jer takva nije ni načinjena), preuzimaju, komentiraju …
–Dođite nam opet …veli nam vlasnica Victorije. I kolege novinari: –Vidimo se dogodine opet! Radujemo se tom “opet”!