ŽAO MI NAŠIH OBIČAJA

Iz naše arhive     ….objavljeno 25. 03. 2008. 
IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Gledajući iz  današnje  perspektive odrasle osobe, jasno mi je da mi u ranom djetinjstvu može biti nitko i nije sasvim do kraja odmah otkrio i razjasnio tu veliku tajnu Uskrsa i značenja uskrsnuća. Nije to tako ni jednostavno i djeci objašnjivo.
Ja pak iz tog vremena nosim prepoznatljive, simbolične slike koje se ovoga blagdana spominju.

Može biti da su takvi doživljaji u jednom manjem mjestu puniji i sadržajniji. Može biti da nas je ovdje progutao veliki grad, otuđena sredina, opća globalizacija i relativizacija svega, pa odbacujemo i zanemarujemo naše staro ili kako kažu …zastarjelo, tradicionalno ponašanje i razmišljanje. Pa se puno toga i nevažnoga ali i vrijednoga vremenom zaboravi i izgubi.

Kako god, svejedno, zabrinuta sam kojih će se to toplih slika jednoga dana sjećati moji/naši mlađi naraštaji. Ja sada poimam stvarno značenje Uskrsa. A iz djetinjstva me prate i griju tek drage i važne uspomene, nepregledni nizovi  šarenih, uskršnjih jaja i naših običaja. A njih …našu djecu, mlade …hoće li i što će?

Kako  izreče više puta i baka Anica Bagarić, 89-godišnja, najstarija berlinska Hrvatica, prisjećajući se rodnoga duvanjskoga kraja:

– Bože me oprosti i Blažena Gospo, ovdi u Berlinu  ja i ne znam pravo kada je Uskrs. A doli kako je bilo, ajde moj brate, to ti je smijeh, veselje, mlađarija, pusto tucanje jajima ...

Eto, nije samo da su meni ostali u sjećanju lijepi popratni događaji Uskršnjih blagdana. I drugima su  darivali puninu ukupnog blagdanskog doživljaja. Ponajprije, mi djevojčice bi još za Cvjetnice, nabrale velike strukove ljubičica, modroga proljetnog cvijeća. A to bi potrajalo. Za veliki stručak jednog od prvih proljetnih vjesnika, mirisna cvijeta i kratkih peteljki, trebalo je truda i vremena. Mirisni cvjetovi bi se na  Cvjetnicu  našli u vodi. I tom bi vodom prepunom njihove modrine, mi  umivali lica da bi i ona poprimila nježnost i miris cvijeća. I druge biljke bi sakupljali u obližnjim šumarcima uz rijeku Vrbas.

Djeca tog vremena u mojem su gradu rasla slobodnije i bliže prirodi nego ovdje u velikoj metropoli. U prirodi bi sakupljali i bilje  za bojanje pomno odabranih jaja od kojih će nastati šarene Uskršnje pisanice. Koristio se luk, ljuska oraha ili kora drveta. A šare po jajima stvarale su se kapanjem voska sa upaljene svijeće. Tako su  nastajale najljepše šare, cvjetovi, slova ili čak i cijela imena. A  jaja … E,  tek tu vam je cijela priča!

U potragu za najtvrđim jajetom, neki su se davali i dobrano prije Uskrsa. Takav brižan lik, opsjednut upravo ovom stranom Uskršnjih blagdana imali smo svojevremeno u našoj bugojanskoj ulici Stjepana Radića, u jednom Branku, poznatom i pod nadimkom „Karika“. Odakle čovjeku taj neobičan nadimak nije mi poznato. Tek znam da je bio pomalo čudan a volio je ptice i životinje. Manje, ljude i djecu. No, od tihog i  povučenog osobenjaka, pretvarao se taj čovjek u dane Uskrsa, u drugačiju, otvorenu, živahnu osobu. Redovi djece i odraslih ispred njegove kuće protezali su se u te dane i više desetina metara. Mi manji bi u iščekivanju poput grozdova visjeli na ogradi njegova dvorišta.

Naime, taj Branko zvani „Karika“, imao je uvijek pune košare najljepših i najtvrđih jaja. Pa su iz ulice i šire iz cijeloga grada, pristizali kandidati ili bolje rečeno, protukandidati, spremni „na dvoboj“ A od „oružja“ na raspolaganju su bila tek –šarena jaja! Pomno su se razgledavala, isprobavala zubima, vagala  u rukama, pažljivo kuckala vrh o vrh ili šota o šotu… Pobjednik je „odnosio“ poraženog.

Godinama se prepričavalo kako spomenuti „nepobjedivi lik“ koristi i drvena, kamena, guščja, pačja i razna ina jaja ali takve tvrdnje nikada nisu dokazane. Tek, potpirivale su našu maštu, glavnome liku davale oreol tajanstvenosti i nepobjedivosti a poraženima pružalo dostojanstveno povlačenje uz izgovore i opravdanja. I pružalo mogućnost iščekivanja revanša neke druge prigode i drugog Uskrsa.

Nema više Branka zvanog Karika, ni  ulice staroga naziva pa niti cijeloga grada u kojemu više ne obitavaju brojne naše hrvatske obitelji. Sve se zbog rata raspalo, raselilo, opustjelo. Glavni protagonisti ove priče i nisu više među živima. Ulica se drugačije zove, grad drugačije živi a naša djeca ondašnjeg vremena evo, poput mene, negdje drugdje u drugim domovinama/tuđinama, tek spominju se dragih uspomena.

„Farbali“ smo i ovdje u Berlinu uskršnja jaja. Činimo to svake godine. Maleni iz obljižnjeg parka donesu listove i cvjetove biljki od kojih u lučini kuvana jaja, dobiju boju i lijepe šare. Poneko jaje ponesu prijateljima i malenim rođacima. Na Uskrs cijela obitelj zajedno jede blagoslovljeno jelo i ode do crkve svetog Bonifacija. No, nema onih negdašnjih okupljanja, živosti, dječjeg iščekivanja. Nečega ovdje nedostaje.

–Gdje vam je radost i veselje, pa uskrsnuo je Gospodin?– priupita nas sviju sa oltara i fra Petar Lubina za nedjeljne, uskršnje propovijedi. Eto baš toga nekako nema. U pravu je i  baka Anica Bagarić kad poredi prošlo i današnje vijeme riječima- A doli, ajde moj brate, to ti je smijeh veselje, mlađarija, pusto tucanje …

Razumijem da je Uskrs i njegovo  istinsko, vjersko, duhovno  življenje ponajvažnije i događa se u svakom ljudskom srcu. Pa opet, žao mi i naših običaja …

P.S. Baka Anica Bagarić  koja se u gornjem tekstu iz 2008. godine, spominje kao najstarija berlinska Hrvatica, preminula je u 93. godini života 30. rujna 2012. te je pokopana u svom rodnom duvanjskome kraju čijih se sjećanja i običaja u uskršnje i drugo blagdansko vrijeme, uvijek rado spominjala.