KAKO SMO POSTALI KOLONIJOM

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Stvarni i pravi cilj kapitalizma je proizvoditi i uvećavati dobit, a to znači da mora rasti i širiti svoje polje djelovanja, ako ne želi propasti. On danas raste i širi se putem nove doktrine-globalizma i njegove izvorišne ideologije- neoliberalizma, putem kojih vrši ekspanziju, osvaja  tržišta nedovoljno razvijenih zemalja, podčinjava ih i kolonizira.

Kako se to radi lijep primjer je upravo Hrvatska.

Hrvatska je zemlja u kojoj su veoma uspješno provedeni, izvršeni i primijenjeni instrumenti globalizacije, čime se Hrvatsku lišilo velikog dijela vlasništva nad bogatstvima i resursima kojima je raspolagala, uništilo se njenu domaću industriju, trgovinu i banke i potom ju se dovelo u dužničku ovisnost kako bi postala kolonijom i bespogovornim  poslušnikom moćnih i bogatih.

Za uspjeh takvog poduhvata zasluge većinom imaju reformatori- vazali, to jest obje frakcije bivšeg SKH-SDP i HDZ i njihovi koalicijski oslonci, ali i drugi čimbenici društva osobito one institucije koje imaju veliki utjecaj na građane, a to su mnogi kulturni i vjerski čimbenici društva čiju ulogu i njihovo naučno i duhovno djelovanje se uspješno uspjelo otupiti. Njihova rijetka kritika spram vladajućima, vezana uz neke pojave u društvu, ne može prikriti i zamaskirati njihovu  pasivnost i nezainteresiranost  spram današnjem zlu goreg i od komunizma, jer ovo zlo zarobljava i krade dušu. Umnogome su pridonijeli stanju ropstva u koje se zapalo, a njihova šutnja može značiti samo jedno, a to je odobravanje postojećeg.  Golem je to grijeh i prema Bogu i prema vlastitom narodu i teško će ga biti saprati.

Uz te čimbenike glavno oružje neokolonijalizma u Hrvatskoj bili su i jesu mediji koji su već u samom početku procesa preuzeti i stavljeni pod kontrolu i službu globalizma i neokolonijalizma. Putem medija utjecalo se na javno mnijenje i oblikovana je svijest građana prema tuđim interesima i ciljevima. Još i danas se rad i cijela retorika hrvatskih medija svodi na demagoške floskule o neminovnosti tranzicije, potrebi EU integracija, izgradnji nove doktrine i novog svjetskog poretka, jer kao upravo to vodi blagostanju i ekonomskom procvatu.

To su uglavnom bitni čimbenici koji su na ovakav ili onakav način radili na štetu vlastite države, vlastitog naroda i teško stečene slobode. Radili su i još rade  na korist neokolonijalnog pokoravanja Hrvatske i držanja u podčinjenosti, jer su kao takvi pogodovali i omogućavali provedbu, izvršenje i primjenu instrumenata neokolonijalnog globalizma kao što su, privatizacija državnih poduzeća i resursa da bi se istima moglo zagospodariti, kao i uvođenje neoliberalne ekonomije i donošenje i implementaciju niza ekonomskih politika i propisa kao što su : liberalizacija trgovine i osiguravanje slobodnog uvoza roba kako bi se u RH osiguralo tržište za robe moćnih i razvijenih, kao i liberalizaciju financijskog tržišta kako bi se osigurao ulazak velikih i moćnih banaka i financijskih organizacija na nedovoljno razvijeno hrvatsko tržište sa ciljem da se monopolizira hrvatsko tržište i putem visokih cijena kapitala eksploatira hrvatsku ekonomiju i hrvatske građane.

Također i liberalizaciju stranih direktnih investicija kojima je omogućena eksploatacija nacionalnih bogatstava i resursa, kao i eksploatacija radne snage. ( Strane investicije nisu ostvarile, kako se tumačilo da hoće, gospodarski napredak, nego su rezultirale socijalnom erozijom, opće društvenom nestabilnosti i gospodarskom stagnacijom. Ulaskom stranog krupnog kapitala nije ostvaren brži rast, to jest nije ostvaren nikakav rast i najveću korist imaju financijski centri moći, korporacije i vlasnici kapitala).

Uz to smanjene su ili ukinute subvencije domaćim privrednim subjektima kako ne bi konkurirali robama iz razvijenih zemalja, a prešutno se odobrila, omogućila i sprovela deindustrijalizacija, to jest uništenje domaće industrije kako bi se osiguralo tržište proizvodima iz razvijenih zemalja.

U realizaciji procesa neokolonijalne globalizacije novi prikriveni oblik vladavine imperijalističkih sila, u svojim starim i novim kolonijama, uz oslanjanje na domaću korumpiranu buržoaziju, ekonomske, kulturne, političke, a nerijetko  i  vjerske vrhove tih zemalja umnogome se oslanja i provodi svoju politiku putem institucija, kao što su MMF, Svjetska banka, WTO i osobito putem multinacionalnih kompanija koje su gotovo u potpunoj funkciji neokolonijalizma i globalizma. Te institucije, uz domaće čimbenike, uredno su odradile i odrađuju svoju ulogu u kolonijalizaciji Hrvatske.

Za organizaciju WTO uvriježeno je mišljenje da je to organizacija čiji se sistem upravljanja bazira na diktaturi bogatstva, jer radi isključivo u interesu bogatih kompanija čije interese stavlja iznad svih ostalih interesa i tako potkopava demokracije širom svijeta.

MMF i Svjetska banka su organizacije koje su zagovornici trgovinske liberalizacije. Javno je zagovaraju te potpomažu nerazvijene zemlje kreditima, ali pod uvjetom i zahtjevom smanjenja trgovinskih barijera. Nakon početnog kreditiranja svako daljnje kreditiranje uslovljuju novim zahtjevima za liberalizacijom trgovine.

Siromašne zemlje time prisiljavaju da otvore svoje privrede brže od bogatih i razvijenijih zemalja. Brzu liberalizaciju trgovine opravdavaju neosnovanom tezom da je to dobro za rast i razvoj te da siromašnije zemlje time ravnopravno sudjeluju u koristima takvog rasta.

Slika govori suprotno, jer zemlje u razvoju stagniraju, dok se na drugoj strani nastavlja rast najrazvijenijih zemalja. Taj rast zasniva se u najvećoj mjeri na niskim cijenama sirovina i na jeftinoj radnoj snazi uvezenoj iz zemalja u razvoju.

Što se tiče europskog prostora i tu je slika ista. Proces EU integracija i globalizma mnogim zemljama nije donio značajniji rast , ujednačeni razvoj, prosperitet i blagostanje, kako se u početku obećavalo. Zemlje kao Portugal, Španjolska, Irska, Grčka, Mađarska … nazaduju, urušavaju se, a zemlje kao Baltičke zemlje, te Bugarska, Rumunjska, Češka, Slovačka preživljavaju, životare. “Svijetli“  primjer …Poljska kao zemlja uspješnica trebat će, po stručnim analizama i procjenama, oko četrdeset godina kako bi dostigla sadašnji stupanj razvoja nekih zapadnih europskih zemalja.

Hrvatska također, baš kao i mnoge druge europske zemlje i kao mnoge druge nerazvijene zemlje stagnira, nazaduje, urušava se, propada, jer je popuštala navedenom pritisku MMF-a i Svjetske banke i svoja tržišta otvarala onim intenzitetom kako su to te institucije od nje zahtijevale, što je rezultiralo razarajućim posljedicama po gospodarstvo, ali i po siromašnu populaciju koja je sve brojnija.

Prihvativši nove procese hrvatski vazalni reformatori obvezali su se provesti reforme, to jest da bi bili u mogućnosti dobiti “povoljne“ kredite obvezali su se na uvođenje slobodnog tržišta, smanjenje javnih izdataka, privatizaciju …. Te strukturne prilagodbe zapravo su značile i znače vezivanje hrvatske države na kredite.

Hrvatska je time postala samo jedna u nizu zemalja lihvarskih kredita i sistema kreditiranja i otplaćivanja kredita koji su dovedeni do perfekcije i savršenstva zato, jer prema nekim tumačenjima predstavljaju zatvoreni krug, jer se dugovi nikada ne vraćaju, a dug je sve deblji i širi, jer se dugovi stalno povećavaju. Mnoge nerazvijene zemlje odavno su takvim kreditiranjem otplatile glavnicu, pa i više od nje, ali nepravednim kamatama, špekulacijama na burzama, te manipulacijom cijena od strane najbogatijih korporacija njihovi dugovi i dalje rastu.

Prema pojašnjenjima nekih autora cijene sirovina u nerazvijenim zemljama stalno se namjerno ruše kako bi bogate kompanije mogle jeftino uvoziti potrebnu robu čime se nastavlja njihovo iskorištavanje, jer se ne mogu razvijati i prisiljene su na novo zaduživanje, a ti novi zajmovi služe samo za otplaćivanje starih, odnosno za povećanje ukupnog duga.

Kreditnim aranžmanima kolonijalizirane zemlje dodatno se osiromašuje, jer se svako servisiranje starih dugova pretvara u nove kredite, novo zaduživanje.

Primjer Hrvatske govori kako se novi krediti većinom koriste za otplatu kamata, kako se tako dugovi nikada ne smanjuju, nego se povećavaju. Nema potrebnog novca za investiranje u javna dobra i tada kao “spas“ dolaze strane investicije pojavljuju se korporacije – sredstvo u službi neokolonijalizma.

Za novi svjetski poredak i novu utopijsku doktrinu- globalizam karakterističan je uspon korporacija mahom iz najbogatijih zemalja.

Nakon pada komunizma i usvajanja procesa globalizacije izvanredno je narasla njihova ekonomska, ali i politička moć, jer upravo njima odgovara slobodan protok kapitala i roba. Tako lako maksimaliziraju profit kao poticaj i cilj. Zaštićene su zakonskim okvirima i mjerama koje donose organizacije kao što su WTO, MMF i Svjetska banka. Pravila i zakoni slobodnog tržišta daju im slobode i širok prostor djelovanja na globalnoj razini, olakšavaju im poslovanje i povećanje profita u pravilu na štetu pojedinaca, te čitavih zajednica i društava u cjelini.

Računa se da 90% multinacionalnih kompanija potječe iz industrijskih zemalja zapada i da su postale jedan od glavnih instrumenata neokolonijalističke eksploatacije, narušavanja suvereniteta i ograničenja nezavisnosti mnogih zemalja.

Smatra se kako, prisvajajući u svoje ruke izvore velikih bogatstava, kolonijalisti preko svojih multinacionalnih kompanija i povlaštenih grupa uz eksploataciju, bitno utječu i na ekonomsko političku orijentaciju  i tempo privrednog i općedruštvenog razvoja i tako podređuju kolonije svojoj politici.

Smatra se kako, obzirom na svoju ulogu u nacionalnoj ekonomiji, kompanije stječu posebnu poziciju držeći glavne grane privrede kolonija. Oni su tako u mogućnosti razbijati jedinstvo njihove privrede, izazvati poremećaj u privredi, provoditi ekonomsku, a kad je potrebno i političku sabotažu.

Drži se i  mišljenje da je to prirodna posljedica prisutnosti i snažnog djelovanja stranog kapitala u slabo razvijenim zemljama u kojima taj kapital nije pod kontrolom vlada tih zemalja, nego je obično obrnuto. Primjer tome je današnja Hrvatska koja je u kratkom vremenskom razdoblju od nezavisne i suverene države pretvorena u koloniju, a njeni građani i narod u roblje. To se neće promijeniti sve dotle dok se Hrvati ne obračunaju sa svojim nevoljama. Naime ne može se do svjetlosti dok se čovjek ne obračuna s tamom, tako ni do slobode dok se narod ne obračuna s ropstvom, odnosno s onima koji ga proizvode, stvaraju i održavaju.