ZELENE SATENSKE CIPELICE

Branka Kandić Splavski
Bila jednom jedna mladost …vitka, gipka, rasplesana djevojka u cipelicama od zelenoga satena s visokom, tankom štiklom.

Njezin ples, ej, njezin ples …malo je nježan i umilan, malo divlji i prkošljiv, ponekad opasan i vučji, čulan i mameći, pa srneći i bježeći, a uvijek lelujav, čežnjiv, izvijugan od pustih želja, ali neprestalan, nepresušan i neumoran.

Životoprotkan.

Zelene cipelice jedva da su i doticale tlo, ali gdje god bi stale, tu su poslije izbijale mladice mogućega i probijali se izvori s bistrom vodom početaka.

Mladost je plesala ne štedeći se, sve razmatajući se od klupka koje je držala u ruci, a koje joj je bilo dano i preko čije je niti bila vezana za svoju zvijezdu na nebu.

Plesala je dan i noć, dan i noć, dan i noć…

Lagana, bezbrižna, glatka, vrtložasta, nasmiješena, razbarušena, sretna i lijepa kao i sve druge rasplesane mladosti oko nje.

Ali, jednoga dana, usred zamaha i pokreta, usred note i koraka, klupko se potrošilo i …cap!

Nema više.

Odmotao se i zadnji namotaj niti.

I nema više.

Mladost je stala i ne dovršivši ni treptaj oka …nestala je.

Iščezla.

Raspršila se u milijun komadića sjećanja.

Otišla u zauvijek zauvijeka.

Ostale su na tlu samo zelene satenske cipelice…

I tako, promicali su i dalje dani, mjeseci i godine nekih drugih kalendara i plesačica, a cipele su završile u izlogu jedne antikne postolarske trgovine.

Jednom nedavno, živjeli su jedan čovjek i jedna žena. Svatko u svome komadu Svemira. Nisu se poznavali, nisu čak ni slutili da ono drugo postoji, premda su to priželjkivali cijeli svoj život.

A on je, evo, već bio sijed, a ona prosijeda.

Već su proputovali veći dio svojih putova, kofere uredno odložili, fotografije poslagali u albume, opustili ramena, vjeđe i usne…

Izgledalo je da se ovo dvoje u ovome životu neće nikada ni okrznuti u prolazu, ali (tu je uvijek taj ali, ta kukica koja nas zakači o nešto nepredvidljivo i nenajavljeno)  ipak su se upoznali.

Slučajno ili ne, tko će ga znati, ali jesu.

Iako sijedi i prosijedi, našli su se i prepoznali. Dakako!

Ta, priželjkivali su se cijele svoje živote.

Rukom o ruku, u koje su se slila oba oteščala srca, napokon su pošli istom stranom ulice.

Napokon.

Jednom, onako u šetnji, zastadoše pred izlogom antikne postolarske trgovine.

Ni sam ne znajući zašto, on je ušao, kupio joj i poklonio one prekrasne zelene satenske cipelice s visokom, tankom štiklom.

U taj čas, odnekud …mora da je sa zvijezda . začula se tiha glazba besmrtnosti i spustilo se između njih jedno mekano, nježno, srebrnkasto klupko.

A mladost, sada drukčija …krhkija, malo pogrbljena i pepeljastokosa, obula je te zelene cipelice i zaplesala.

Sporije, opreznije, zrelije i mirnije, ali posljednji put, i najljepše, najljepše na svijetu.