MOJ MALI SVIJET

Iz naše arhive/15. ožujka 2013./ objavljeno u godišnjaku Danica 2021./

piše: Sonja Breljak
Bugojno. Smješteno u kotlini između planina Kalin i Rudina. Na obali Vrbasa. U mojim dječjim očima, veeeeliki grad.
Ajde recimo, mogao je tih prvih godina našeg susreta, grad imati kojih desetak tisuća stanovnika. Kasnije je tek  doživio ubrzani razvoj i vrlo zamjetno doseljevanje iz drugih dijelova zemlje.
Stanujemo u jednoj od (pri)gradskih ulica, tek par minuta hoda do središta mjesta.

Tamo negdje sredinom šezdesetih, naša je ulica promjenila naziv. I kuća broj …pa umjesto Štrosmayerove 11 dobismo ulicu Braće Radića pa potom opet dođe promjena u Stjepana Radića, kućni broj 35. Tako i ostalo sve do ovog posljednjeg rata.

Ulica prilično duga. Protezala se od jednog raskrižja (Hendek -turcizam od rupa, kanal …danas se tako zove cijela ulica -Hendek I) koje je vodilo u tri smjera (lijevo prema Donjićima, desno prema prvoj trgovini, mlinu i stočnoj pijaci a ravno do Vrbasa) a drugim pravcem išla ravno i nešto koso sve do Stare apoteke (tako smo zvali veliku kuću u vrhu ulice) gdje se spajala s dvije glavne gradske ulice što su se protezale njegovom dužinom, Bratstva jedinstva i Maršala Tita.

Izgled ulice i nizovi kuća uobičajeni za (pri)gradska naselja u Bosni – ili je kuća naprijed a dvorište i vrt iza ili je dvorište naprijed a kuća u dnu. U ulici mahom radničke obitelji. Nacionalnosti pomiješane …susjedi prezimena Pavlović, Menjak, Šabić, Pavić, Škoro, Stanišić, Vasiljević, Škandro, Grabovac, Mešić, Muminović, Dilber …sad tek primjetim kako sam brojnima već pozaboravljala prezimena. A o imenima da i ne pričam.

Obitelji su većinom imale po dvoje djece. Brat i sestra kao i kod nas. I generacijski nekako tu negdje, vrlo slični. Pa društva koliko voliš. Nije tad bilo vrtića, dvorišta i ulica to su uspješno zamjenjivali. O kako smo se dugo, dugo i naširoko i nadugačko, igrali posvuda.

Naša ulica tada nije bila asfaltirana. Kad kiša padne načine se male i malo veće lokve, dušu dale za oprati u njima čizmice ili praviti i zamišljati otoke i mora. Moglo se do mile volje igrati klikera, između dvije vatre, neka puca, žmire, klisa i pale… E s ovom posljednjom igrom bilo je problema kad je ulica (nakon provođenja vode i kanalizacije) dobila asfalt, za klis i palu treba imati rupu u zemlji pa daj šta sad! Snašli smo se vrlo brzo!

Dobro, ne mogu baš reći da su u to doba braća bila oduševljena igrom s većinom mlađim, malim sestrama. Nisu. A nije ni moj brat to bio. Bježao je iz petnih žila od mene a ja bih trčala za njim i tepala: –Batala (od brat, bato) čekaj meeeee! Žalio se i roditeljima. Morala sam čvrsto obećati ...ili čekaj me samo, priprijetio je brat …prestati ga tako zvati pred drugima. Ne sjećam se kad je to prestalo. Ali jest.

Na sredini ulice nalazilo se igralište lokalnog nogometnog kluba “Iskra” a s druge strane staro tursko groblje. Nije se u njemu već dugo, dugo nitko pokapao ali je taj prostor, groblje-igralište, od kojih stotinjak metara dužine ….barem za nas djevojčice … bio naš kasniji strah i trepet pri prolasku i dolasku iz škole u popodnevnim satima u zimske dane kad se ranije spusti mrak …netko kaže samo buuu …i mi svi već trčimo bezglavo, vrišteći  u panici.

Eh, ti prvi dani moga djetinjstva kojih se sjećam. Još ću o njima pisati koju, slike dolaze jedna za drugom. A neke su sasvim i nestale.

Dosta toga se promijenilo kad je Pallas stigao u našu kuću. Ama  da ne pomislite da je to bio kakav pas. Ne, osim toga, ja sam uvijek preferirala mačke. Bilo je to sredinom šezdesetih. Još nisam bila krenula u školu. Od susjeda od preko puta, roditelji su kupili polovni televizor. Do tad smo tek par puta pogledali šta kod jednog susjeda koji ga je već imao.

E, ovaj naš, neke je strane marke. Zove se Pallas. Čudo jedno. Staviše ga za prvo vrijeme u vrh kredenca. A dolje ispod teški stabilizator gdje se aparat i palio. Pallas je imao i zelenkastu plastiku koja se stavljala preko ekrana pa je sve bilo kao “u boji”, sve zelenkasto. Kasnije to nismo upotrebljavali. A i televizor je dobio stolić i “sišao” s kredenca pa nismo morali kriviti vratove i glave prema gore. Čarobna kutija! Donijela nam je puno zadovoljstva kroz likove Toma i Džerija ili Pink Pantera. Nikada nam dosta crtanih filmova. A bilo ih je u to vrijeme malo,  jedanput dnevno, prije reklama i dnevnika.

Mati je više decenija radila drugu smjenu. TV program  nije trajao cijelu noć kao danas, oko 11 -12 uvečer je bio kraj programa na jednom jedinom kanalu.. A mati je u ta doba tek dolazila s posla, pa je rijetko imala prigodu pogledati šta. Ona na vrata, a program završava. Kasnije je to, odlaskom u mirovinu, nastojala nadomjestiti i nauživati se gledajući filmove a pogotovo serije.

Eh, taj Pallas, naš polovnjak, kvario se svako malo a svaki njegov kvar doživljavali smo vrlo teško. Majstor bi dolazio pa poput doktora, otvarao, zavirivao …a i mi s njim …uzdisao, klimao glavom, kuckao …strana proizvodnja pa se nema rezervnih dijelova …pa mijenjao po koju svjećicu, lampicu, što li, i produžavao život našem miljeniku.

Često se mati i  kasnije kad Pallasa zadugo već nije bilo …a služio je puno godina …spominjala toga vremena.

–Eh, bilo je to lijepo vrijeme, razlika brate u odnosu na prije, išlo na bolje.. Prvih godina kad sam se udala, govorila bi mati, sanjala sam ovako:  O bože, da mi je doživjeti ovakvu sliku …ja peglam (na staru peglu na žar) a radio mi svira!

Baš razlika. U tom vremenskom tjesnacu u kojemu su prema majčinoj ocjeni nastale takve razlike u odnosu na prije i ostvario se njen san (ja peglam a radio mi svira) te mi stigli i do Pallasa, rastao je i razvijao se …tek se ovdje malo dječjim očima osvrnuh lijevo-desno po ulici …i moj mali svijet …