Iz naše arhive …objavljeno 20.03.2010.
piše: Sonja Breljak
Zima i snijeg u Bosni …eh, to je posebna priča. Ne znam je li to zbog toga jer ja u tom vremenu bijah malena ili je stvarno tako bilo, uglavnom u mom sjećanju su snjegovi u Bosni, znali biti i do struka …valjda meni.
A bilo ga je …znalo bi napadati i do prozora naše kućice. Pa sad to i ne bijaše teško …rekoh već, naša kućica je bila niska …kad smo brat i ja malo porasli mogli smo s prozora dohvatiti i nisko raslinje iz maminog cvjetnjaka.
Sjedili bismo u kuhinji koja je ujedno bila i dnevni boravak i dječja soba, mati bi redovito bila druga smjena a otac bi mijenjao smjene, pa bi se događalo vrlo često da smo uvečer sami kod kuće. –Ja ću jednom doći s posla i poviriti kroz prozor šta vi radite kad nas nema, znao bi reći otac.
Eh, radimo!? Pa dobro, znalo se dogoditi i da se u šali jastucima “tučemo” ili da brat mora na tavanu popravljati, okretati antenu jer je slika na TV-u loša a ja moram “dirigirati” na koju stranu treba …lijevo, još malo, stop, dobro je …i slično tome.
Jako sam se bojala mraka, brat me nekad znao i plašiti ali uglavnom je bio moj zaštitnik. I baš sam vjerovala u tu mogućnost da otac ili netko drugi uvečer poviri iz mraka kroz naš niski prozor.
Ljeti …a kod nas su ljeta duga i topla …smo dokasno bili s drugom djecom napolju i igrali se bez kraja i konca po dvorištima, ulici ili pak po obližnjim njivama iza kuća. Toga je tad bilo jer je još uvijek i u (pri)gradskim ulicama bilo dozvoljeno držati domaće životinje. Većinom su to bile svinje i kokoši, a znam i da su jedni susjedi čije su i bile njive iza kuća, imali i kravu. Tamo negdje sredinom sedamdesetih, zabranjeno je to u gradskoj zoni. A nizovi novih kuća i cijela nova naselja, nazvana Zeleni put, progutaše i te njive moga djetinjstva.
Ako izuzmem čudnu kožnu bolest po glavi u prvim godinama života, bila sam prilično zdravo dijete. Od dječjih bolesti najbolje pamtim prebolovani krozomak. Bio je sveti Nikola pa dok bijah bolesna mati mi kupi plastičnu lutku. Bez kose istina ali heeej …pravu lutku kojoj sam mogla praviti, oblačiti odjeću, igrati se “gospođa” ..tako smo mi djevojčice zvale našu omiljenu igru.
Moje prijateljice ..tada drugarice …bile su djevojčice iz susjedstva, onako malo starije ili mlađe od mene, uglavnom tu negdje slične po godinama i rastu …Azra, Nahida, Vesna, Ružica, Ivanka i njena više godina mlađa sestra Svjetlana od koje smo uvijek bježali, pa Senada, Marijana …
E, ovo posljednje ime, ime je moje najbolje prijateljice iz tog predškolskog doba, Marijane Koncz. Stanovala je par kuća dalje od naše. E, vidite, baš Marijana je u to doba jedina imala lutku s kosom. Pravo bogatstvo. Stigla odnekud iz Mađarske gdje je Marijana imala baku koju je nazivala Omama. Lutku smo zvali “mlada” jer je bila odjevena u vjenčanicu. Znale smo se satima igrati …same ili s drugima.
Marijanin otac je bio porijeklom Mađar. U to vrijeme službenik u jednoj bugojanskoj trgovačkoj tvrtki a mama vrsna krojačica. E, zbog toga je u njihovoj ostavi za nas bilo pravo bogatstvo ostataka različitih materijala što smo mi svesrdno koristile u igri.
Moja prijateljica se trebala u stvari zvati Ana Marija ali tada im to ne bi odobreno jer se …rekoše im …radi o dva imena, te tako ta dva ostaše skrivena u onom po kome je na kraju dijete imenovano …Marijana. Mi smo ju zvali Manji ili Manjika. Nježna, sitna, kratke kose, nasmijana, topla, uvijek lijepo odjevena. Iste godine i u istom mjesecu smo rođene.
Marijanin tata je rado fotografirao i sam izrađivao, vrlo lijepe crno-bijele fotografije, najviše svoje djece pa se na nekima …istina rijetkima …nalazim i ja.
Cijelo dvorište obitelji Koncz zauzimala su dva velika, razgranata stabla jabuke. Predivne, u bijelo odjevene grane u proljeće a mirisne, žute i rumene voćke u jesen. Penjali smo se po njihovim čvornovatim granama ne bismo li ubrali baš onu najrumeniju.
Iza grana jabuka u vrtu bijaše veliko, visoko i široko, stablo jorgovana, gustog, tamno ljubičastog …omamljujućeg, jakog i divnog mirisa kojeg i sad mogu osjetiti u nosnicama. Ponekad, ali tek ponekad, bih dobila koju grančicu za ponijeti kući, više bismo samo sjedile unutar razgranatog stable pa kao u kakvoj čarobnoj, lila kućici uživale …baš uživale u mirisu i u tom našem predivnom djetinjstvu, punom igre. Izmišljale smo poseban govor, nekih (i nama samima) nepoznatih riječi, praveći se pred drugom djecom da poznajemo jedan, samo nama znan, naš jezik.
Veliko prijateljstvo je malo preusmjerio polazak u školu koja nas je smjestila u dva različita odjeljenja. Ipak, prijateljevasmo sve do srednje škole kad je Marijani umrla mama a otac na putovanju doživio prometnu nesreću te ona preselila sestri u Novi Vinodolski. Danas …osim topla sjećanja …baš nikakvih spoznaja nemam o njenom daljem životu.
No, u to naše, djetinje vrijeme, prije polaska u školu, kad je igra ispunjavala sve sate i dane, ne bijah još svjesna, kako puno toga ima i bit će što ni opojni miris jorgovana …u koji i danas uživam zaroniti lice i prizvati sjećanje …ni kasnije, dugo, dugo, neće uspijevati uljepšati …
Da, mirisi jorgovana, bagrema, rascvjetalih šljiva… Prelijepo!
Potpisujem tvoj komentar Marija.Sva su ondašnja djetinjstva nekako bila slična. Skupe stvari nemaju veze sa srećom.
Draga Sonja, lijepa i jednostavna priča, čista, ispričana upravo dječjim očima i dječjom jednostavnošću s kojom se lako poistovjetiti. I moja riznica je puna takvog blaga, sjaje dragulji iz djetinjstva, lijepa sjećanja. Ti s jedne strane rijeke, ja s druge, a opet u istoj dolini…Sad smo daleko, al iz tog vremena ipak ponesosmo mnoge vrijednosti života, i šansu da ih danas zajedno podijelimo na ovom istom mjestu…
Kako su sva naša djetinjstva bila slična! Uživali smo u malim stvarima, igrali danas već zaboravljene igrice i radovali se svakom trenutku, bez obzira kakav bio. Veseo ili tužan. Ali bio je uvijek naš, djetinji.