MALEN JE SVIJET

tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Cijeli dan pada snijeg. Dobro, najavili su zahlađenje. Baš je bilo neobično u vrijeme Božića, bilo pravo proljetno/jesenje vrijeme pa već pomislih kako su i godišnja doba izgubila svoju orjentaciju. Kad, eto ti zime! Tolikom snijegu se i nismo nadali.

Velim, pada cijeli dan, sve obijelilo. Gledam guste pahulje kroz prozor autobusa i bjelinu u našoj ulici.

Pa se sjetim onih snjegova, baš snjegova iz mog djetinjstva.

Sad dobro, može biti da je u mojem sjećanju sve malo predimenzionirano jer ja bijah malena, ali opet nekako mi se čini kako tad bijahu velike, u pravom smislu te riječi, baš velike zime i pravi snjegovi. Zameo bi cijelu našu ulicu Stjepana Radića. Snijeg bi dopirao do prozora, istina, nevisoke nam kućica.

Otac bi lopatom  načinio prolaz od kućnih vrata do izlaza iz dvorišta. Izgledao bi poput tunela, visokih, bijelih zidova i plava stropa. Ostalo bi obavile ralice gradske čistoće, pa bi mi djeca mogli do obližnje škole. A ako se to ne bi dogodilo, kod takvih velikih snjegova, otac bi išao ispred, stariji brat za njim a ja bih skakutala po njihovim stopama kao zečić.

O, što bi poslije škole ili u vrijeme zimskih školskih ferija bilo onda igre. Ne bi nas zaustavile ni od hladnoće, utrnule ruke i noge i modri prsti. Klizali bi se s vrha ulice pa sve do dna, moglo se doći na saonicama sve do Vrbasa. Načinili bi prave vlakove od spojenih sanjki, pa bi jači, a to su većinom bila naša braća, vukla i vozila nas mlađe, pa kasnije i mi njih. O, kako bijel je bio svijet.

Istina, malen, sastavljen od desetine gradskih ulica …kuće, škola, crkva, parkovi, obližnji Kalin i Rudina. Tu negdje se zatvarao moj vidik. Proširio se odlaskom na studij u veći grad.

Sarajevske zime su pune magle, grad se penje ka okolnim brdima pa je zimi klizavo. Bila sam četvrta godina studija novinarstva u vrijeme održavanja Zimske olimpijade 1984. godine. Preko studentske organizacije radila sam na uređivanju staza na Bjelašnici. Tu su trebala biti održana natjecanja u skijaškim skokovima. Grad se sav digao na noge, trudeći opravdati često upotrebljavanu frazu kao odgovor na sva pitanja: -Nema problema!

E, ali plan je to bez pitanja Onog gore. Jer, zamalo da sve propadne. Kao danas da je uoči otvaranja Olimpijade, a na ulicama grada nema niti jedne pahulje, i ne samo na ulicama grada, nego niti na okolnim planinama gdje se natjecanja odvijaju. Organizator na mukama, i svi skupa s njim. Osramotit se pred svijetom. Organiziraju zimsku olimpijadu a nemaju glavno  -snijega!

U noći počeo padati snijeg, do ujutro napadao skoro pola metra. Toliko ga bilo i po gradskim ulicam i svugdje okolo da se noć i dan radilo kako bi se barem malo raščistio i staze priredile za natjecanja. Tako je Zimska olimpijada u Sarajevu, mogla početi.

Od tad je proteklo eto, ravno trideset godina. Prije desetak, s grupom novinara iz Berlina koja je u Sarajevu organizirala desetodnevnu novinarsku akademiju za mlade, posjetih Bjelašnicu i podsjetih se vremena kad je moj svijet bio nešto užih vidika, ograničen gradskim kotlinama Bugojna ili Sarajeva, praćen žuborom Vrbasa i Miljacke, ispraćan i dočekivan rukama moje mame …Tko bi u tom svijetu, tom vremenu, toj snježnoj bjelini jednog djetinjstva i mladosti, prepoznao znake dolazećeg, tko bi osjetio u vjetru najavu ratne kiše, tko bi i pomislio na promjene, putove i svjetove koji me, nas čekaju.

Cijeli dan pada snijeg. Gledam bjelinu u našoj ulici. Otvaram ulazna, kućna vrata. Danas na poslu  nije bilo grijanja (dogodi se to i u Njemačkoj!) pa cijela državna služba dobila slobodan dan. Doma me čekaju moja tri dečka, suprug i dva sina. Pa sad, moja obitelj ustvari i nije  tako mala. Ali, eto! Jučer smo jednu kćerku ispratili put Bonna gdje, nakon završene gimnazije, u sklopu nastavka izobrazbe,  polazi akademiju Savezne službe za migracije i integracije. Posjetila je Berlin preko vikenda pa natrag u školu. Javlja kako je Njemačka bijela i hladna do polovice. Ostatak, taj gdje je upravo ona, ima još proljetno vrijeme. Sedam sati vožnje autobusom koji je puno jeftiniji od vlaka. Poziva i nas roditelje, posjetiti Bonn, Köln. Veli, lijepa je Njemačka.

Drugu kćerku ispratismo put Pariza. Ostaje tamo pola godine, učiti francuski jezik na Sorboni u sklopu inozemnog semestra studija folozofije, potpomognutog od strane Erazmusa. Javlja, kako je u Parizu toplo i ugodno, skoro proljetno vrijeme. Kaže, skoknut će u međuvremenu i do Kanade. I poziva i nas roditelje u dogledno vrijeme posjetiti Pariz. Ma, eto to je tu, iza ugla, kratko avionom. Veli, lijepa je Francuska.

Gledam bjelinu u našoj ulici. Razmišljam o vremenu prošlom. Kako veli naša suradnica Jelena Stamenković, da bismo ocijenili čovjekov  život moramo pogledati odakle je pošao i gde je stigao. E, da, iz ulice Stjepana Radića, gradskih kotlina Bugojna i Sarajeva do bjeline u ulici Munsterdamm i širine, definitivne, sveobuhvatne širine Berlina. S puno sjećanja, osjećaja, često frustracija i trauma promatrah iza i putove do danas. Odakle smo krenuli i gdje stigli?

Današnji mladi lakše prihvaćaju promjene. Lijepo je i kad im se događaju voljno i željeno.  Pa i nama mogu opisati, dočarati novo vrijeme, mjesta, nove vidike.

Kakvo je vrijeme u Bonnu? Što se događa u Parizu? Je li hladno u Kanadi? Malen je danas svijet!