HRVATSKA PRED ”SVRŠENIM ČINOM” (1. dio)
piše: Dražen Radman
Većina hrvatskih građana slutila je da će pregovori sa Slovenijom u svezi zadržanih štednji u Ljubljanskoj banci završiti, kako nam je kazano, ‘kompromisnim’ rješenjem. To je, zapravo, optimalan izraz za smirivanje građana koji bi, eto, sada napokon trebali biti zadovoljni time što nam više ništa neće stajati na putu prema ‘obećanoj zemlji’ zvanoj EU.
Većina hrvatskog puka slutila je, dakle, da će ‘izvisiti’ upravo oni koji su najviše oštećeni – 130 000 građana čiji su novci ostali ‘zarobljeni’ u Ljubljanskoj banci.
Doduše, rečeno je, da oni ovime nisu izgubili svoje štednje, ali vidimo da ih nisu ni dobili. Kad se k tomu prododa da u Memorandumu spomenute štediše nisu dobili niti jasno jamstvo da će (do nekog određenog roka) uopće i biti isplaćeni, onda zdrav razum sluti još nešto – da će njihov novac ‘mirovati’ sve dok svi ne odu u mirovinu ili dok se skroz ne smire, tj. dok ne umru.
Pitam se što bi se moglo reći čak i u slučaju kad bi se ‘spor’ riješio u u narednih 3, 5, 10 ili 15 godina?
Što bi to u stvarnosti značilo vlasnicima štednje koji su prije 20 godina imali 40 ili 50 godina?
Ti ljudi su, naime, imali svoje živote i svoje dragocjene planove, bilo to u svezi obnove stare i trošne kuće, bilo u svezi posjete rodbini u dalekoj Australiji, bilo u svezi humanitarne pomoći ili pak u svezi nekog sedmodnevnog boravka na omiljenoj destinaciji. E, ali destiny je htjela drukčije. Jer što je još par godina strpljivog čekanja prema ‘višem dobru’, tj. prema našem svečanom ulasku u EU (Evo Uđosmo), čemu će se radovati stotine tisuća ljudi, možda čak unisono i masovno doći tu stvar proslaviti na Trgu bana Josipa Jelačića.
Svi znamo da je ulazak u EU i prošla i sadašnja Vlada postavila kao prioritetan zadatak. To je postao uzvišen princip po kojem se svi ostali kriteriji podređuju, i po cijenu nanesene štete tisućama naših građana. U taj ‘princip podređivanja’ uklapa se, među ostalim, i nepokretanje sudskih postupaka protiv ratnog zločina silovanja.
Hajde, neka netko u oči kaže tim ženama da je to zato što je viši interes naše Domovine – ne ‘dirati lava dok spava’, odnosno da bi pokretanje postupaka narušilo ‘političku ravnotežu’. Ili da bi nas iz Bruxelesa gledali poprijeko.
Dakle, neka im netko jasno kaže da bismo ‘čačkanjem’ po prošlosti mogli sasvim usporiti ili čak ugroziti ukrcaj na veliki brod koji se, gle čuda, polako (i onako) sve više naginje. Dakle, drži se da Hrvatska nema izbora – neće pokrenuti sudske postupke protiv silovatelja radi ‘višeg interesa’.
Dakle, Hrvatska je dopustila biti dovedena pred ‘svršen čin’ na ovaj način: ”Ako budemo inzistirali na povratu tih nesretnih štednji – neće biti ratifikacije!” To vam je kao ono od prije nekoliko tjedana kada je naš ministar financija izjavio: ”Ako ne smanjimo plaće tri posto, onda ćemo morati dijeliti otkaze!” Ima još mnogo takvih primjera. Uskoro će sa sličnim principom ”Ako…” na red (ras)prodaje doći i sve drugo što je preostalo, uključujući i dobar dio ‘nematerijalne baštine’, jer i ona ima cijenu.
S obzirom u kakvom smo ekonomskom stanju, kolapsu i ropstvu, ‘strani ucjenjivači’ u koprodukciji s podobnim domaćim strukturama mogu ama baš sve dovesti pod spomenuti princip, tj. pod politiku ‘svršenog čina’ po kojoj (od)uzimaju komad po komad hrvatskog ‘tkiva’.
Na kraju nam neće ostati ni jedna banka, ni jedna osiguravajuća kuća, ni mnoga vrijedna poljoprivredna zemljišta, ni vodna ni šumska bogatstva, ni otoci, a ni sposobni i pametni mladi ljudi… Također, neće nam ostati ni zakoni koji štite nerođenu djecu, koji štite prava radnika, prava vjernika na javno iznošenje svojih uvjerenja itd.
Ipak, ostat će barem zadovoljstvo onih koji će imati posao (kako to gordo zvuči), koru kruha s puno virtualnih slatkiša i zabave.
Hrvatski građani će, eto, konačno disati k’o jedan jer će znati da je ‘operacija uspjela’!
Možda pacijent i ne bude baš najbolje, ali je važno da viši cilj bude postignut!
15. ožujka 2013. …nastavak uskoro …
Ako, …..
banda