WASHINGTONSKI KONSENZUS

Piše: Mirko Omrčen
Sve od vremena osamostaljenja pa do danas ni jedna hrvatska vlada nije izradila odgovarajuću i pravu strategiju razvoja. Prvenstveno zato je izostao  razvoj, a perspektiva naše budućnosti mutna.

Sudbina Hrvatske usmjerena je u krivom pravcu 1993 godine. Pogreška učinjena tada nije jedini i isključivi razlog današnjem našem tragičnom i teškom stanju. Pogreška je i u činjenici da niti jedna kasnija vlada nije imala mudrosti, volje i snage odustati od tog smjera i takve politike. O kakvom se smjeru i politici radilo i radi?

Prvenstveno zbog nedovoljne sposobnosti u strateškom vođenju i upravljanju razvojem države navedene godine tadašnja vlada pristaje na potporu i prihvaća savjete MMF-a. Provodi stabilizacijski program čiji je osnovni cilj bio smanjenje inflacije, a što je omogućilo provođenje restriktivne monetarne i progresivne fiskalne politike. U kasnijoj fazi uslijedila je primjena i provedba strategije Washingtonskog konsenzusa : liberalizacija, privatizacija i deregulacija ekonomije, praćena programima strukturalnog prilagođavanja.

Danas kad se sagleda situacija i činjenice potpuno je jasno da tadašnja vlada, prihvativši “savjete“ MMF-a i strategiju kakvu je koncipirao W. konsenzus i kakvu provode MMF, Svjetska banka i WTO, nije imala dovoljne intelektualne strateške kapacitete, a time ni sposobnosti razlikovati dobre od loših savjeta, dobre od loših strategija i da je učinila pogrešku sa teškim posljedicama za hrvatsku državu i njen razvoj.

Što je u biti značilo prihvaćanje savjeta MMF-a i Washingtonskog konsenzusa?

Bit i mudrost prihvaćanja W. konsenzusa sastojala se u tome da Hrvatska kao zemlja dužnik, koja traži financijsku pomoć od MMF-a, mora pristati na uvjetovanost dobivanja pomoći provedbom paketa strukturalnih i stabilizacijskih reformi.

Program strukturalnog prilagođavanja nudi se u “paketu“ sa skupom liberalizacijskih, privatizacijskih i stabilizacijskih politika. U daljnjem to znači da je svaka daljnja potpora i dobivanje pomoći uvjetovano daljnjom disciplinom i neupitnim prihvaćanjem svih reformi. ( Krajem 1980-ih godina odlučeno je da se takav model primjenjuje u tranzicijskim zemljama).

U provedbi strategije W. konsenzusa primijenjen je u Hrvatskoj i brzi i netransparentni privatizacijski model koji je rezultirao poznatim konzekvencama: rastuća nezaposlenost sa stopom od 23 posto 2001 godine što je bila najviša stopa nezaposlenosti u odnosu na sve tranzicijske države srednje i istočne Europe, rastom socijalnih nejednakosti, rastom siromaštva, porastom socijalne isključenosti, rastom nepovjerenja….

Primjenom strategije W. konsenzusa u RH se, kao i mnogo-drugdje, reducirano razvoj, zanemarila bitna razvojna pitanja: socijalni razvoj, izgradnja institucionalnog okruženja, izgradnja kapaciteta Vlade, borba protiv siromaštva, nezaposlenosti i drugo. Ignoriranje upravo ovih bitnih razvojnih pitanja pokazuje da je W. konsenzus i njegov skup “recepata“ jedan promašen i neuspješan projekt za zemlje koje su ga prihvatile.

Dvadeset godina poslije kad nije zabilježen nikakav bitan napredak u izgradnji temelja za održiv ekonomski rast i razvoj pokazuje da je Hrvatska na početku izgradnje kapitalizma izabrala i slijedila potpuno pogrešan smjer. Posljedice konstantne politike uvjetovanosti davanja daljnje pomoći danas su u Hrvatskoj vidljive na svakom koraku. Umjesto rasta i razvoja koji bi omogućio odgovarajuću zaposlenost danas još uvijek imamo veoma visoku stopu “registrirane nezaposlenosti“ koja je 23 posto. Bila bi kud i kamo veća ako se uzme u obzir da mladi i školovani ljudi masovno iseljavaju u svijet tražeći bilo kakav posao u tuđem svijetu.

Takva strategija i politika dovela je i do smanjenja participacije internih aktera, do rascjepa socijalne kohezije: povećanje socijalnih nejednakosti i socijalne isključenosti, povećanje siromaštva (Imamo porast subjektivnog siromaštva. Istraživanja pokazuju da se zbog visoke nezaposlenosti i snižavanja realnih nadnica preko 80 posto stanovništva u RH smatra siromašnim).

Primjena “recepata“ W. konsenzusa dovela je i do rastuće zavisnosti, neefikasnosti modela vladanja, rasta korupcije na svim razinama i mnogim drugim društvenim troškovima ne-razvojne strategije, odnosno jedine solucije za Hrvatsku gledajući iz perspektive MMF-a i Svjetske banke, to jest, iz perspektive financijskog kapitala i financijskih i političkih centara moći koji osiguravaju “pomoć“ sukladno politikama uvjetovanosti, to jest, ovisno o daljnjoj implementaciji politika zasnovanih na neoliberalnom ekonomskom programu i modelu čija je ideologijska osnova samo- interes.

Papagajsko ponavljanje i uvjeravanje današnjeg premijera i njegovih “drugova“ kako je za očekivati da će vlada pokrenuti rast gospodarstva, poboljšati standard, kako znadu što im je činiti… , potpuno je i bez osnove, kao što je to bilo i kad su u pitanju bila obećanja prethodnika.

Od toga nema ništa, niti će išta biti. Bar ne dotle dok se hrvatska strategija razvoja nameće izvana, uz to na principu uvjetovanosti ( mrkve ili štapovi).

Od toga može nešto biti tek kad Hrvatska bude imala vladu koja će skupa sa domaćim stručnjacima izraditi strategiju razvitka zasnovanu na vlastitim nacionalnim interesima i koji bi uzeli u obzir specifične uvjete i potrebe svoje zemlje koristeći se pritom i tuđim iskustvima i savjetima. Hrvatska neupitno ima takve stručnjake, no sve hrvatske vlade ignorirale su do sada njihove savjete, prijedloge i upozorenja.

Sva nastojanja hrvatskih stručnjaka ostajala su bez efekta. Niti danas se nema sluha za prihvaćanje stručnog, znanstvenog i kritičkog mišljenja. Na sve se godinama oglušuje. Slijepo se drži samo već isplanirane ne-razvojne strategije W. konsenzusa i MMF-a koja je dovela do devastacije gospodarstva, do teške recesije i krize i nikako se ne može reći da je postigla zadovoljavajuće ili bilo kakve povoljne, očekivane rezultate.

Sva filozofija i mudrost današnjeg uvjeravanja vladajućih da znadu, sva filozofija današnje hrvatske strategije razvoja sastoje se u skupu pregovora između Vlade i vanjskih institucija. U tim “pregovorima“ sve se nameće, i razvoj i strategija. Službeno se ne nameće, već se pregovara o uvjetima “pomoći“.

Međutim pošto je upravo Vlada ta koja treba i očekuje pomoć ona je u podređenom položaju i bespomoćna te kao partner u tim pregovorima nema istu pregovaračku moć. Zato “stručnjaci“ i “ekonomisti“ koje vanjske institucije, kao što je MMF, šalju u Hrvatsku u takvim uvjetima dijagnozu stanja bolesnika i optimalne strategije donose po svojoj volji ne poznavajući uopće niti se obazirući na relevantne ekonomske, socijalne i političke činjenice kao ni na specifične okolnosti i potrebe naše zemlje. MMF u takvim okolnostima i prilikama drži da ima monopol na “mudrost“ te izbjegava konzultacije s domaćim stručnjacima. U biti ne čini ništa da se razvojni neuspjesi ublaže, da se kriza koju su stvorili ublaži.

Strategija se svodi u pravilu samo na jedno, a to je da se uz pomoć vanjskih zajmova umjetno održi valutni tečaj na neodrživo visokoj razini i da se uz pomoć novih zajmova omogući isplata dospjelih zajmova stranim kreditorima. U daljnjem smislu se prisiljava vladu da smanji budžetske rashode i da dalje provodi restriktivnu monetarnu i odgovarajuću fiskalnu politiku. Zaobilazi se bit krize koja se rješava i smanjenjem prava. Rezultat takve strategije i mjera su zaoštravanje već postojeće recesije, a to rezultira povećanjem nezaposlenosti, socijalnim napetostima itd.

Neizbježna je stavka te strategije daljnja i totalna privatizacija i rasprodaja bez stvaranja institucionalnih i drugih preduvjeta, kao i što brža daljnja liberalizacija robnog i financijskog tržišta bez odgovarajućih propisa i potrebne institucionalne strukture. MMF-ova filozofija temelji se na tvrdnji da bez liberalizacije ne treba očekivati priljev stranog kapitala. Onako kako je provedena u RH dovela je do financijske i opće ekonomske nestabilnosti.

Vanjsko-trgovinska liberalizacija uz visoke kamatne stope uzrokovala je ukidanje radnih mjesta i porast nezaposlenosti. U Hrvatskoj, ali i drugdje, pokazala se dobrom i pogodnom samo za međunarodni financijski kapital kojemu su liberalizacijom otvorena vrata u nova tržišta s velikom mogućnošću brze zarade. To mu i jest glavni cilj, a bit svega se sastoji upravo u tome.

Politički i gospodarski pritisci međunarodnih institucija na daljnje “reforme“ zasnovani na konceptu uvjetovanosti (mrkve ili štapovi) svakako su razlog našeg zaostajanja. Međutim za krizu, za recesiju, za sve mnogobrojne naše probleme ne može se reći da su krivi isključivo “vanjski akteri“.

Hrvatska i hrvatski građani u prvom redu su taoci politike domaćih aktera koji provode strategiju i politiku vanjskih financijera. Taoci su politika koje nemaju vlastitih stavova i vizija, koje su samo izvršioci izvana nametnutih pravila. Koje podliježu pritiscima međunarodnih institucija i prihvaćaju “reforme“ zasnovane na konceptu uvjetovanosti.

Politika svih dosadašnjih Vlada ,kako onih HDZ-ovih, tako i SDP-ovih, uzročnik je da međunarodne financijske institucije kao što je MMF ili “razvojne“ kao što je Svjetska banka i mnoge druge institucije i fondovi, preko uvjetovanosti politika i procedura prilagodbi za daljnje dobivanje financijske i druge potpore trasiraju razvoj Hrvatske. Da se razvoj prepušta vanjskim akterima, da su “promjene“ koje se RH nameću izvana i intenzitet pritisaka i uvjetovanosti, sam po sebi, postali “razvojna strategija Hrvatske“. Da nemamo vlastite prave strategije razvoja, bez koje je razvoj nemoguć i bez koje sudbina zemlje ide u pogrešnom smjeru, da je strategija nametnuta izvana postala strateška, dugoročna vizija Hrvatske. Više je razloga tome!

U prvom redu je razlog nedostatak stručnosti hrvatskih vlada, nedostatak vizije i sposobnosti u strateškom vođenju i upravljanju ekonomskim i socijalnim razvojem zemlje. Ali i nedostatak stručnosti i kapaciteta da se na sebe preuzme teret i odgovornost za razvoj Hrvatske. U takvim prilikama sve dosadašnje vlade, računajući i današnju, neupitno prihvaćaju sve reforme kao i politike i procedure za njihovu primjenu. To nisu isključivo jedini razlozi.

Washingtonski konsenzus (p)ostao je i ostat će i dalje “razvojni model“ Hrvatske i iz razloga, jer su se hrvatski vrhovi vlasti identificirali s novim neoliberalnim sustavom, a to pretežito iz razloga, jer su hrvatske eks-komunističke “elite“ u novoj ideologiji i novom sustavu vidjeli interes da se brzo obogate- da (p)ostanu moćni. Nisu se željeli odreći najvećeg poroka- vlasti , a koju osiguravaju vanjski akteri.

Kao i svaki drugi porok, tako i porok vlasti je bolest karaktera, a taj bolestan karakter očituje se u nehumanom ponašanju, nepravednosti, laganju, obmanjivanju, bogaćenju na tuđi račun…. Upravo način vladanja eks-komunističkih “elita“ u Hrvatskoj to i potvrđuje.

Svaku bolest, pa tako i bolest karaktera, treba liječiti na svoju dobrobit i na dobrobit zajednice, a najbolji liječnik je Gospodin : “Ja sam onaj koji daje zdravlje“ ( Izlazak 15,26)

Za tu vrstu bolesti, ali mnoge druge, i Isus je liječnik i lijek (Luka 9,1-2).