ĆAKULA S NAŠIM AMERIKANIMA

Iz drugih medija  …www.črčkarije.com

Jeste li znali kako se među Kolumbovom posadom, u 15. stoljeću, nalazilo nekoliko Dubrovčana!?

Upravo se oni smatraju i prvim doseljenim Hrvatima u Americi. Zanimljiv podatak, zar ne!?

Za Dubrovčanima su potom kretali brojni Primorci i to tijekom 17., 18. i 19. stoljeća. Među njima bilo je trgovaca, mornara, ribara, pa čak i pustolova koji su bili željni novih saznanja i dobrih avantura.

Luke, u koje su pristajali brodovi tih prekooceanskih putnika, nalazile su se u New Orleansu i San Franciscu, a zatim bi se putnici zaputili prema krajevima koji su ih klimatski podsjećali na daleki dom. Bila su to područja oko Meksičkog zaljeva i delte rijeke Mississippi, Louisiana, Alabama te obalom uzduž sve do grada Bostona tj. Nove Engleske.

U novije vrijeme, tijekom 20.stoljeća, počela je masovna emigracija naših ljudi preko velike bare. Oko pola milijuna Hrvata, ne samo iz primorskih krajeva već i iz unutrašnjosti zemlje, otišlo je zbog nestašice posla i drugih problema. U Americi ih, u dokumente, nisu upisivali kao Slavene, već kao Mađare, Talijane ili Austrijance.

Masovno iseljavanje odvijalo se do 1910. godine. Pristigli 1. svjetski rat potpuno je stopirao iseljavanje, a u razdoblju nakon 1. svjetskog rata pa do početka 2. svjetskog rata,  sveukupno se iselilo oko 150 000 ljudi. Od kraja 2. svjetskog rata do današnjih dana, u SAD je ušlo nešto više od 300 000 ljudi.

Ove podatke, u svojoj knjizi “Hrvatsko iseljeništvo u Sjedinjenim američkim državama i Krčani u New Yorku”, iznosi velečasni Anton Bozanić, koji je početkom 90-ih godina s nekim iseljenicima vodio ćakulu o životu u iseljeništvu i onom davnom vremenu. Izdvojio sam nekoliko njihovih priča.

Vi ste vrlo mladi došli ovamo?

“Točno. Kao četrnaestogodišnjak stigao sam u New York 1938. godine. Četiri strica su mi bila ovdje. Moj pokojni otac, koji je i sam prije boravio u Americi, poslao me k njima.

Posao?

“U ono doba nije bilo lako jer nije bilo posla. Ali onaj koji je htio uvijek je nešto nalazio. Poslije su se stvari izmjenile na bolje.”

Sjećate li se nekih brojčanih pokazatelja, cijena?

“Vožnja podzemnom željeznicom stajala je pet centi, danas dolar i pol. Tjedna plaća oko 30 dolara, odnosno još i manje.”

A društveni život naših ljudi?

“Naši su se ljudi jako puno družili. Ostalo mi je u lijepom sjećanju kako smo subotom zajedno pomagali onome koji bi kupio kuću. Nedjeljom smo opet bili na okupu.”

Pomagali ste puno rodni kraj?

“Preko našeg kluba i na druge načine organizirali smo skupljanje za razne potrebe, posebno za uređivanje i popravke župne crkve i kapela.”

Oprostite, da Vas upitam. Na vratima sam vidio vaše prezime Milović. Radi li se o grešci?

“Nije greška. Mnogi su naši ljudi, posebno prije, prilagođavali prezimena da budu što jednostavnija za engleski izgovor. Tako je od “Milovčić” došlo “Milović.””

Razgovor s Petrom Milovčićem (71. godina)

Vaš put do New Yorka nije bio jednostavan. Opišite ukratko.

“Točno. 1943. godine iz Vrbnika sam pošao u Senj u ondašnju ratnu mornaricu. Pod prijetnjom njemačkog bombardiranja iz Senja smo morali otići u Bari. Nakon nekoliko mjeseci boravka u Italiji krenuli smo na Maltu, gdje smo ostali dvije godine do svršetka rata. Tada sam mogao birati između povratka u komunističku Jugoslaviju ili odlaska u emigraciju. Odabrao sam drugu varijantu. Pružila mi se mogućnost 1947. godine za odlazak u Argentinu. Nakon više od jedanaest godina boravka u Argentini, došao sam 1958. godine u New York.“

Što ste radili u Argentini?

“Radio sam u električnoj centrali. Uglavnom, polako sam se usavršavao u elektroindustriji, a to isto sam poslije radio u New Yorku.”

Kada sada, već kao umiorvljenik, promatrate ono što je iza Vas, možete li reći da Vam je drago da ste dospijeli ovamo?

“S jedne strane dolazak u SAD predstavljao mi je, nakon svega što sam prošao, konačno jedan stabilniji i mirniji život.”

Razgovor s Josipom Katunarom (78. godina)

Koji je razlog Vašeg odlaska?

“Ja sam plovio, pa mi je polako dosadio mornarski život. Iskrcao sam se s broda i ostao u Americi 1968. godine.”

Što radite?

“Radim kao ličilac.”

Kako doživljavate život ovdje u Americi gdje boravite već više od 27 godina?

“Moja želja nije ostati, ali ovdje je obitelj i djeca koji me vežu i najvjerojatnije oni će odlučivati o mojoj budućnosti.”

Što biste preporučili mladima kod kuće: da ostanu ili da krenu preko oceana?

“Mislim da je bolje da ostanu. Ekonomske prilike su ovdje u Americi danas mnogo teže nego u ono vrijeme kad smo mi dolazili. Teže je danas naći bilo kakav posao.”

Razgovor s Pavom Milovčićem (54. godina)

Recite mi kada ste stigli ovamo i koji je razlog Vašeg dolaska?

“Ja, odnosno moja obitelj, muž i dvoje djece, a treći se sin rodio ovdje, stigli smo 1973. godine. Razlog, odnosno povod bio je taj što su mi ovdje bile već četiri sestre, pa sam se i ja zaželila biti s njima. Dopisivanja, telefonski razgovori i mogućnost bolje zarade u Americi, stvorili su u nama odluku da se iz Rijeke, gdje smo stanovali i gdje nam ustvari nije bilo loše, preselimo u New York.”

Sestre su Vam prije stigle?

“Da, one su otišle od 1963. godine pa nadalje.”

Kakav Vam je bio početak ovdje?

“Problem je bio što nismo znali engleski. Drugo je krenulo; muž je odmah počeo raditi, a djeca pošla u školu.”

Je li Vam drago što ste ovdje?

“Pa nije loše. Dva starija sina su završila škole i stvorila obitelj, ja eto čuvam djecu, a najmlađi još pohađa koledž. Hvala Bogu s djecom nismo imali nikakvog problema. Nadam se, ako sve bude po planu, za koju godinu kad muž pođe u penziju, uputit ćemo se prema starom kraju.”

Mislite da će i vaši tako učiniti?

“Pa teško je reći. Vrijeme će pokazati.”  

Razgovor s Dinkom Lipovac (56. godina)