Iz naše arhive/ objavljeno 30.03.2013.
Antonio Gavran
Kad jednom podigneš ruku
i zauvijek pozdraviš ovaj svijet,
kad zvona zazvone na zvonicima vremena
i kažu ti tihim glasom da moraš poći,
tuguješ ali nadaš se da život tvoj ne prestaje
da sjećanje ostaje dovijeka
kroz suzu koja ne blijedi.
Iako nade imaš, iako potiho sanjaš
da nećeš prestati biti važan dovijeka,
jednom kad odeš sve nestaje, sve prolazi
i može mi svatko reći, može braniti tvrdnju
da nikada čovjek u zaborav neće pasti
no istina je, znamo svi što nastavljamo živjeti,
da riječi su ipak od drugih slova tvorene
i niječu one koji kažu da zaborav
ne dolazi našim odlaskom s ovoga svijeta.
Kad oči te ove prestanu gledati,
kad suza se na licu snažno zaustavi,
i kad odeš jednom zemlji zauvijek
više nikad ništa neće biti isto,
polako blijediš i nestaješ iz srca ljudskih
odlaziš i prestaješ biti važan
sićušni mali čovječe.
I nemoj se nadati, nemoj žudjeti
da velik ćeš biti nakon smrti svoje,
jer svi smo mi samo ljudi i koliko god znali,
koliko god svijetu podarili
jednom kad odemo rijetko će drugi plakati
jer vrijeme nosi zaborav i onaj vjetar jesenji
sve briše ostavljajući stazu čistu
za lišće što dolazi početkom novog proljeća.