Mladen Vojtkulak
misliš li doista to što govoriš
zašušurena u moje rame
smijem se
ličiš mi na malenu arapsku skitnicu
umotana u moju ,
tebi nekoliko brojeva
preveliku pidžamu
nadam se da te neću razočarati
odavna sam podijelio sve
smokve i datulje
ostala mi je tek prazna
zdjela za voće
i stakleni stol
sa dvije stolice
gore ti oči kao ivanjski krjesovi
dok mi pričaš o svojim snovima
o novom početku
i jednoj dalekoj zemlji
o bezbroj smaragdno zelenih jezera
prepunih pastrva
i drvenom mostiću
ispod kojeg protječe rječica
što od slapa nastaje
nedaleko tvoje
brvnare
nadam se da igraš pošteno
da nemaš skrivenih kečeva u rukavu
i odlučih – postat ću
dijelom tvojih snova
onog dana kad ti to odlučiš
jer jedna si od rijetkih
što sanjaš snove otvorenih očiju
i u svakom od tih snova
ja vidim nas – sretne .