Priča prva – Kako su nas otjerali iz rodnoga sela
piše: Slavko Žebić
Sve je počelo …doista, kada je sve počelo? Neki tvrde još dolaskom Miloševića za predsjednika partije i države, drugi opet, porukama na Gazimestanu, treći, osnivanjem prve stranke u Srbiji sa hrvatskim predznakom i mogao bih još tako nabrajati. Oni koji dulje pamte, tvrde da je sve počelo osnivanjem zajedničke države, Kraljevine SHS, u kojoj su Srbi odmah nametnuli svoju hegemoniju i bacili oko na Srijem. A Srijem je oduvijek bio hrvatski, Srijem je Kraljevina Hrvatska unijela u zajedničku državu a napučen je bio mahom katolicima, Hrvatima, Nijemcima, Česima i unijatima, Rusinima. Bilo je naravno i Srba, ali nisu predstavljali većinu.
Taj Srijem, pocijepan je već pri prvoj administrativnoj podijeli na 33 oblasti, tako što je pola dodijeljeno novosadskoj a pola srijemskoj županiji, a još očitija je bila namjera kada su formirane banovine, nakon diktature 1929. godine, kada je više od pola Srijema dodijeljeno Dunavskoj banovini sa sjedištem u Novom Sadu, a kotari Vukovar, Vinkovci i Županja Drinskoj banovini sa sjedištem u Sarajevu.
Istina, ne zadugo, jer već 1931. godine to je ispravljeno tako da su ti dijelovi nekadašnje srijemske županiji vraćeni pod jurisdikciju Savske banovine sa sjedištem u Zagrebu, a novo ustrojstvo iz 1939. godine, kada je Maček uspostavio Banovinu Hrvatsku, obuhvaća ponovno veći dio Srijema. Opet ne zadugo, jer dolazi rat, a poslije rata se crtaju nove granice, koje cijepaju Srijem na pola, i to je otprilike i današnja, najmlađa državna granica Republike Hrvatske sa Republikom Srbijom.
Koliko je relativno pitanje granica pokušat ću pokazati na primjeru vlastite obitelji. Moj otac, Ivan, rođen je 1916. godine, dakle u Trojednoj kraljevini Hrvatskoj, moja majka, Manda, rođena je 1919. godine u Kraljevini SHS, moja sestra, Ruža, rođena je 1941. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i moja malenkost, godine 1947. u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji.
A svi smo rođeni u Gibarcu.
I koliko god je relativno pitanje granica, tako je relativno i pitanje kada je počela muka Hrvata u Srijemu, jer protjerivani su i za vrijeme rata i poslije njegovoga završetka 1945. godine, Selilo se i kad su formirane seljačke radne zadruge i kad je sprovođena privredna reforma, tjerani su i za Hrvatskoga proljeća 1971. a 90-tih, val koji je zahvatio i nas. Selilo se doista i prije, ali nama je naše progonstvo najteže palo, jer tjerani smo na pravdi Boga, samo zato što smo Hrvati, samo zato što smo druge nacionalnosti i druge vjere.
Hrtkovci su bili prvi na meti jednoumlja, sačinjeni su spiskovi tko sve mora otići, a onda je slično primijenjeno u Slankamenu, Beški, Kukujevcima, Sotu, Moroviću. Kada je počelo u Kukujevcima, znali su neće zaobići ni Gibarac. Već u jesen te 1991. otišli su Martin Josić, Marinko Martinović, Andrija Tetkić, a s proljeća 1992. već idu čitave obitelji, Šijaković, Kolarević, Marošičević… i spisak bi bio podug. Sljedeće …1993. godine selilo je 5 do 10 obitelji tjedno, pa je do zime nekako utihnulo, i sljedeće …1994. mnogi su vjerovali da je ludilo stalo i da neće ni morati ići. Ali? U ljeto 1995. godine, nakon pobjedonosne vojno-redarstvene akcije Oluja, ponovno stradaju srijemski Hrvati, a prvi opet, Gibarac i Kukujevci, mjesta s većinskim hrvatskim pukom. Uoči blagdana sv. Lovre-mučenika, 9. kolovoza, iz ova dva sela protjerani su svi koji su ostali. Sutradan, nakon interveniranja milicije, u Kukujevce sa vratilo tek 5-6 obitelji, a u Gibarac 30.tak. Tek deset posto, od nekada 300 gibaračkih obitelji sa gotovo tisuću žitelja. Protjerano je 270 obitelji sa više od 800 žitelja, koji su danas raseljeni u 66 gradova i sela diljem Lijepe naše, a bogami i diljem svijeta, od Austrije do Australije.
To progonstvo Gibarčana zadesilo me je u Osijeku, a njihova muka nagnala me da to zabilježim stihom, pa sam već do konca kolovoza te, 1995. godine složio pjesmu Gibaračka tragedija, a objavljena je u Zovu Srijema, pred Božić iste godine.