Piše: Marijana Šundov
Ostende, Belgija, 6. travnja 2013.- S prvim danima travnja evo me u potrazi za suncem i morem. Vozim se prometnom E 40 prema zapadu i belgijskoj obali.
Ne žurim. Uživam u ravnici Zapadne Flandrije ali i u pogledu na lijepe, doista posebne kuće i imanja, koje se nalaze dalje od ceste.
U kasno proljeće, ljeto i jesen, lišće drveća zaklanja pogled. Sada su grane gole i kroz drveće vidim zgrade, kuće, lijepo uređena imanja, a ponegdje i konje i krave. Zamišljam kako će ubrzo s prvim jačim zracima sunca i dužim danima cijeli krajolik oživjeti.
Putovanje je za mene uvijek bilo nešto više. Nije to samo dolazak do cilja nego i potraga. Pa čak i kada više puta idem u isti grad, istom cestom, za mene je to uvijek drugačije jer ja nisam ista.
Promislim …što ja to tražim?
Što traže svi ljudi po putovima i stranputicama, po morima i lukama?
Svi mi tražimo sreću. Tražimo dragu prijateljsku ruku. Tražimo ljubav, kruh i mirnu luku. Tražimo smisao života. Od kuda smo i kamo idemo? Nismo slučajno tu na ovom jedinstvenom planetu.
S tim mislima ulazim u gradić Ostende, nizozemski nazvan Oostende, čije ime oost-einde ili engleski prevedeno east end – doslovno znači kraj Istoka. Da, tako je to, jer iz Ostendea nema dalje puta točnije nema kopna, ispred se pruža more.
Prolazim između zgrada, penjem se laganom uzbrdicom, na zgodnom putokazu je oznaka plaže.
Nastavljam tim pravcem i osjetim miris mora i čujem galebove. Još malo i more! Žurim između zgrada, mjesecima nisam vidjela more. Zamišljam plavo more, svjetlucavo plavetnilo, obasjano suncem poput našeg Jadranskog mora.
Oblačno je i sprema se kiša, neće tu baš biti igre svjetlosti – mislim dok savladavam zadnjih nekoliko metara uzbrdice. Konačno stižem, a ispred mene se pruža …sivo more. Predivno je, ipak. Mene koja u glavi imam prototip mora plave boje začuđuje ovo bogato neobično sivo prostranstvo s bijelim pjenastim krestama valova.
Svijet je uvijek nešto više. Ne treba biti skučen i u glavi stvarati obrasce. Bog nas je stvorio slobodnima. Nemojmo sami sebi stvarati zidove u glavi i oko nas, kažem sebi. Vidiš, more može biti i sivo.
Dolazim do spomenika na obali, mornar zagledan prema pučini. Ljudi su uvijek htjeli više. Preploviti more i istražiti divljine. Htjeli smo znati što je iza horizonta, kakve su sve nepoznate zemlje u daljini.
A, što je sa neistraženim predjelima naših srca? Kakvi kompasi i brodovi stižu do njih?
Koliko sastanaka i rastanaka su vidjele ove obale …mislim, dok hodam između neobičnih crvenih kocki, umjetničke konstrukcije postavljene na samoj obali.
Koliko ljudi je krenulo u potragu za nekim novim životom? Koliki od njih su shvatili ostavljajući drage ljude na obali da smo jedni drugima samo privremene luke?
Promislim …provedi vrijeme s ljudima koje voliš jer neće zauvijek biti tu.
Znam ….svi tražimo luku u kojoj ćemo biti sigurni. Takva na Zemlji ne postoji.
Samo u Bogu je mir dušo moja, naviru mi riječi psalma. A mir, onaj mir koji On daje, nosimo u sebi.
Jako lijepo napisano..kad čitam imam dojam da sam tamo….